Centar za građanske slobode (CEGAS) izražava duboku zabrinutost povodom dugotrajne diskriminacije koju filozofija kao predmet susreće u našem obrazovnom sistemu. Ova zabrinjavajuća situacija dovela je do ozbiljnog zanemarivanja filozofije kao discipline u Crnoj Gori, čime se nanosi šteta budućim generacijama i našem društvu u cjelini.
U novoj epizodi podkasta „Diskriminacija“ pod nazivom „Šta sistem uči djecu“, sa profesorkom Filosofije Jasminkom Milošević i poslovnim konsultantom i psihologom Radojem Cerovićem skrenuta je pažnja na mnogobrojne probleme obrazovnog sistema u Crnoj Gori.
Filosofija, kao važan dio šireg obrazovnog spektra, pruža učenicima jedinstvene alate i vještine koje su ključne za razumijevanje svijeta oko nas, kritičko razmišljanje, analizu i argumentaciju. Međunarodna filosofska olimpijada (IPO) je podržana od strane UNESCO-a i uz matematičku se smatra za najprestižnije i najstrožije takmičenje za srednjoškolce na međunarodnom nivou. Od 2012. godine, crnogorski srednjoškolci ostvaruju značajan uspjeh na Međunarodnoj filozofskoj olimpijadi, osvajajući nagrade i postavljajući našu zemlju na mapu filosofskih dostignuća.
Nažalost, Ministarstvo prosvete Crne Gore i Ispitni centar odbija da prizna Filozofsko državno takmičenje u našem obrazovnom sistemu. Ova nepravedna praksa ne samo da marginalizuje filosofiju, već i ponižava naše filosofske nastavnike i učenike koji su postigli izvanredne rezultate na međunarodnom nivou. Ova situacija je skandalozna i zahtijeva hitno rješavanje kako bismo osigurali ravnopravnost i poštovanje svih predmeta u našem obrazovnom sistemu.
U podkastu, Milošević je skrenula pažnju da od državnih institucija ne mogu da obezbijede ni avionske karte za takmičare, a kamo li ozbiljniju podršku, pa su primorani da učešće finansiraju iz alternativnih sredstava.
Jedan od voditelja, Danilo Đukanović, naveo je da su on i njegove kolege 2017. godine isključeni iz nagrada za državne takmičare, iako je jedini u generaciji te godine osvojio nagradu na takmičenju svjetskog nivoa.
„Posle kad su reagovali na to što me nisu zvali, uprava Gimnazije ,,Slobodan Škerović” mi je poklonila kalendar, hemijsku i notes. Notes je bio koristan, pisao sam recepte kuhinjske za vrijeme studija tu, mislim da ga i dalje imam“, istakao je Đukanović.
U 2018-oj godini, profesorica Jasminka Milošević, bila je domaćin ove prestižne manifestacije u opštini Bar. Bez obzira na diskriminaciju i skandalozan nedostatak podrške, takmičenje je sprovedeno uspješno, na uštrb toga što je profesorka Milošević ostala u ličnim dugovima.
Centar za građanske slobode apeluje na Ministarstvo prosvete i Ispitni centar da hitno preispitaju svoju politiku prema filosofiji i prizna njenu važnost kao integralnog dijela obrazovnog programa. Pozivamo nadležne institucije da donesu odluke koje će garantovati jednakost prava za sve predmete i pružiti podršku filosofiji kao nezamjenjivoj disciplini.
Ovaj apel je takođe usmeren na širu javnost, koja bi trebalo da bude svjesna ove diskriminacije i da podrži naše filosofske nastavnike i učenike koji su ostvarili izuzetne rezultate na međunarodnoj sceni. Pozivamo novinare, medije i građane da podrže našu borbu za jednakost i pravdu u obrazovanju.
“Svak’ je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka.”
Iako se ponosimo i pozivamo na obraz, čojstvo i junaštvo, nema osobe u Crnoj Gori koja nije bila dio razgovora koji se završavao mudrostima poput: “A to ti je naš mentalitet…”; “Sistem vrijednosti je nama katastrofa…”; “Nemamo mi kulturu…”
Ove vrste samokriticizma, na koje bi neusmnjivo žustro reagovali da ih upućuje neki stranac, služe kao sveobuhvatno objašnjenje svake negativne pojave u državi od nacionalizma u političkom narativu preko neljubaznosti i neefikasnosti javne uprave, kriminala, siromaštva u državi do obične tuče u kafani, na utakmici ili nekulture prolaznika. Da li su stvarno mentalitet, vrijednosti i kultura uzrok svih naših muka i problema? Iako ovo uzimamo kao finalno objašnjenje svih dilema i problema (jer kad bi dalje tražili sadržaj i uzroke došli bi možda, ne daj Bože, do toga da vrijednosti i mentalitet možemo mijenjati), da bi našli odgovor moramo otići korak dalje u psihološke i evolutivne mehanizme koji su kroz istoriju oblikovali naše društvo.
Pogledajmo na trenutak nama veoma “sličan” narod, Amerikance. Američki antropolozi i evolucioni psiholozi (Cohen & Nisbett, 1994; 1996; 1997; 1998) primijetili su zanimljivu razliku između stanovnika južnih brdovitijih i sjevernih brdovitijih predjela. Ta razlika sastojala se u tome da je stopa nasilja, kao i broj ubistava iz osvete ili zbog uvrede kroz istoriju bio značajno veći u južnim predjelima. Zbog čega je to tako?
Odgovor na ovo pitanje, kao i na pitanje o našem mentalitetu, treba tražiti u kontekstu u kojem se jedna kultura vjekovima razvija. Teorija kulture časti govori o tome kako život na neplodnom zemljištu sa malo resursa dovodi do razvijanja vrlo specifičnih osobina. U južnim predjelima Amerike, gdje je zemljište bilo neplodnije narod se bavio pretežno stočarstvom. Dok su psi i ograde mogle čuvati od životinjskih predatora, za odbranu od ljudskih predatora bilo je potrebno nešto drugo. Kažu da je glavni događaj u životu mladog pastira njegova prva tuča sa komšijom. Razvijanje drčnosti, maskulinosti, vrednovanja osvete, ali i “poštenja” i “čojstva” je nešto što je omogućavalo da se pridobije veoma bitan odbrambeni faktor – reputacija. Reputacija nekog s kim se ne isplati kačiti, ali i nekog ko se neće kačiti s vama je veoma važna u sredini u kojoj morate da čuvate svoje vrijedne resurse koji vas prehranjuju. U takvim predjelima, kojima se pridodaju i mediteranske zemlje u Evropi, kako pokazuju dalja istraživanja, česta je osveta kao regulator ljudskog ponašanja usled nerazvitka pravnog sistema, veća je stopa nasilja a često su vrlo uspješni u organizovanom kriminalu. Zvuči poznato?
Sa druge strane, vrijednosti odbrane od krađe i uvrede nisu bile toliko značajne za poljoprivrednike (osim u slučaju da komšija u toku noći preore cijelu njivu u pravom trenutku). Oni su iz tog razloga mogli razvijati sistematičnost u radu, odlaganje kratkoročnog zadovoljstva radi dugoročnog cilja, kolaboraciju koja je u funkciji zajedničkog interesa itd. Razvijanje takvih odnosa unutar zajednice dugo vremena u Crnoj Gori nije bilo moguće, te se posljedice toga osjećaju i dan danas.
Socijalni psiholog Geert Hofstede razvio je model mjerenja kulturnih karakteristka država, na sličan način kao što bismo mjerili osobine ličnosti individue. Na dimenziji “power distance”, koja se odnosi na stepen u kojem se društvo pridržava hijerarhija u kojima svako ima svoje mjesto i koje se ne preispituju, Crna Gora se nalazi na 88. centilu, što znači da ima rigidnije hijerarhijske društvene strukture od 88% država na svijetu. Na dimenziji “uncertainty avoidance” se nalazi na 90. centilu, što znači da je u našoj kulturi usađeno pridržavanje starih i sigurnih obrazaca, te da se iskakanje iz kolosjeka i predlaganje novih stvari kažnjava.
Izvor: Hofstede Insights
Crnoj Gori nije bilo u istorijskom i adaptivnom kontekstu optimalno razvijati inovativne mislioce, matematičare, filozofe i umjetnike, već borce za sušto preživljavanje. O uticaju istorijske adaptacije kulture u Crnoj Gori probajte da ramišljate kao o osobi koja, istraumirana lošim odnosima sa roditeljima u djetinjstvu, ne može da oformi zdrave i stabilne veze kasnije u životu. Ovo je naš prvi pokušaj rasvjetljavanja šta je to tačno uzrok toga da nam “mentalitet ne valja”. Mentalitet nije sam po sebi loš, već je viševjekovna kultura boraca za preživljavanje neprilagođena modernim demokratskim kontekstima u kojima se tehnologija i ekonomija rapidno mijenja i napreduje. Da bismo razvili kulturu prosperiteta, moramo prvo spoznati sebe, ne držati se egocentrično ustaljenih obrazaca i vrijednosti, te zatim razviti sisteme koji su nama najbolje prilagođeni.
Autor: Danilo Đukanović, psiholog
Reference korištene u tekstu za one koji žele da znaju više:
Cohen, D. (1996). Law, social policy, and violence: The impact of regional cultures. Journal of Personality and Social Psychology, 70, 961–978.
Google Scholar | Crossref | ISI
Cohen, D. (1998). Culture, social organization, and patterns of violence. Journal of Personality and Social Psychology, 75, 408–419.
Google Scholar | Crossref | Medline | ISI
Cohen, D. and Nisbett, R. E. (1994). Self-protection and the culture of honor: Explaining southern homicide. Personality and Social Psychology Bulletin, 20, 551–567.
Google Scholar | SAGE Journals | ISI
Cohen, D. and Nisbett, R. E. (1997). Field experiments examining the culture of honor: The role of institutions in perpetuating norms about violence. Personality and Social Psychology Bulletin, 23, 1188–1199.
Google Scholar | SAGE Journals | ISI
Cohen, D., Nisbett, R. E., Bowdle, B. F. and Schwartz, N. (1996). Insult, aggression, and the southern culture of honor: An “experimental ethnography.” Journal of Personality and Social Psychology, 70, 945–960.
Google Scholar | Crossref | Medline | ISI
Cohen, D., Vandello, J., Puente, S. and Rantilla, A. (1999). “When you call me that, smile!” How norms for politeness, interaction styles, and aggression work together in Southern culture. Social Psychology Quarterly, 62, 257–275
Google Scholar | Crossref | ISI
Hofstede, G. (2011). Dimensionalizing Cultures: The Hofstede Model in Context. Online Readings in Psychology and Culture, Unit 2. Retrieved from http://scholarworks.gvsu.edu/orpc/vol2/iss1/8
“With a very high score of 88, Montenegro is a nation where power holders are very distant in society. People in this society accept a hierarchical order in which everybody has a place, and which needs no further justification. Hierarchy is seen as reflecting inherent inequalities, and the different distribution of power justifies the fact that power holders have more benefits than the less powerful in society. The discrepancy between the less and the more powerful people leads to a great importance of status symbols.”
“At 90, Montenegro scores very high on Uncertainty Avoidance, demonstrating that as a nation they see mechanisms to avoid ambiguity. People do not readily accept change and are very risk adverse. They maintain rigid codes of belief and behaviour and are intolerant of unorthodox behaviour and ideas. To minimize the level of uncertainty, there is an emotional need for strict rules, laws, policies, and regulations.”
Ovaj projekat finansira Ambasada SAD u Podgorici. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta i Vlade SAD.
Dok medijskim i političkim prostorom vladaju populistički narativi, kako kod iskusnijih, pa tako i kod novih mladih političara, postavlja se pitanje da li su ti ljudi reprezenti za mlade u ovoj državi koji su, sudeći po izloženim podacima, možda jedna od prvih generacija u crnogorskoj istoriji kojoj je zapravo prilika za rad i napredak u karijeri bitnija tema od raznih “državnih istina”, “sprečavanja 1918-ih”, “bratstva i jedinstva”, “čuvanja svetinja” itd.
Sa ciljem afirmacije kontstruktivnog pristupa rješavanju društvenih problema i suočavanja sa realnim izazovima u našoj zajednici, predstavljamo vam neke od rezultata naše pilot studije istraživanja percepcije položaja mladih u Crnoj Gori.
Jedan od ciljeva ovog istraživanja, ali i cjelokupnog projekta koji realizujemo, jeste identifikovanje sistemskih problema koji izazivaju nezadovoljstvo kod mlade populacije u našoj zemlji.
Mladi kao glavne probleme nisu navodili (ne)povjerenje Vladi, nacionalne i etničke tenzije ili ugrožavanje antifašističkih tekovina Crne Gore, već konkretne probleme pri zapošljavanju i napredovanju u karijeri.
Ono što su naveli da bi voljeli da vide kao promjenu u svom položaju, u skladu sa njihovom percepcijom društvenih problema, bili su najčešće nova radna mjesta, pomoć pri usmjeravanju u karijeri i prilike za uključivanje u zajednicu.
Upravo zbog manjka ovakvih konkretnih akcija, nije čudo što je na pitanje li bi trajno ili privremeno napustili Crnu Goru radi boljih poslovnih prilika čak 92% ispitanika odgovorilo da bi.
Naravno, ne možemo govoriti o tome da bi 92% populacije mladih napustilo Crnu Goru, zbog prirode ovog istraživanja, ali svakako je ovaj podatak dobar indikator realnog stanja. Prethodna istraživanja sprovođena na ovu temu govore da bi Crnu Goru napustilo otprilike 70% populacije mladih, međutim uglavnom su vršena prije pandemije. Postoji opravdan razlog da mislimo da se broj mladih koji bi napustili našu zemlju povećao zbog raznih socio-ekonomskih potresa u Crnoj Gori u prethodne dvije godine. Ukoliko ovoliki broj ljudi koji bi trebalo da budu sljedeća noseća generacija ovog društva ne vidi perspektivu u njemu i traži izlaz iz njega, ne bi li to trebalo predstavljati konačan signal da su ovoj zemlji potrebne promjene?
Postoji veliki raskorak između onoga kako mladi u Crnoj Gori percipiraju ovo društvo, šta očekuju od njega i onoga kako glavni donosioci odluka vode ovu zemlju i oblikuju budućnost njenih građanki i građana. Utisak da su diskriminisani iz procesa donošenja odluka i disonanca sadržaja političkog i medijskog prostora u odnosu na njihovu percepciju problema i potreba upravo može dovesti do odliva mozgova koji nam prijeti. Dok medijskim i političkim prostorom vladaju populistički narativi, kako kod iskusnijih, pa tako i kod novih mladih političara, postavlja se pitanje da li su ti ljudi reprezenti za mlade u ovoj državi koji su, sudeći po izloženim podacima, možda jedna od prvih generacija u crnogorskoj istoriji kojoj je zapravo prilika za rad i napredak u karijeri bitnija tema od raznih “državnih istina”, “sprečavanja 1918-ih”, “bratstva i jedinstva”, “čuvanja svetinja” itd.
Pozitivan indikator je to što, iako žele da napuste zemlju, mladi ispitanici iz našeg uzorka nisu nezainteresovani za društvene probleme. Ako žele biti aktivni, zašto postoji ovaj problem? Postojeće strukture pasivno i aktivno sasvim prirodno stvaraju kontekst u kojem se najlakše priključuju oni koji se u njega najbolje uklapaju. Čak i mladi političari koji se aktiviraju kao članovi partija su bolji reprezenti stanja koje su prethodne generacije stvorile, nego li reprezenti mladih ljudi u ovoj državi. Stvarajući sisteme i platforme koje omogućavaju da se glas mladih bolje čuje, kao i efikasne odgovore na njihove probleme i potrebe, možemo učiniti korak ka tome da nove vrhovne vrijednosti naše kulture budu prosperitet, održivi razvoj i optimalna alokacija resursa i kadrova.
