Način na koji obrazovni sistem funkcioniše ima dubok uticaj na percepciju pravednosti u društvu. Obrazovanje nije samo mehanizam prenosa znanja, ono je prostor u kojem se formiraju osnovna očekivanja o tome da li društvo nagrađuje rad i znanje ili privilegije i neformalne uticaje. Upravo zbog toga, integritet obrazovnog sistema ima šire društvene implikacije: oblikuje povjerenje građana u institucije i principe na kojima počiva društveni poredak.
Fokus ove analize CEGAS-a je na tome kako partijska podobnost i smjene vlasti oblikuju kadrovsku politiku, atmosferu u školama i povjerenje građana u obrazovne institucije.
Nalazi su zasnovani na triangulaciji tri izvora: upitnika sa 29 ispitanika, fokus grupe sa maturantima podgoričke Gimnazije “Slobodan Škerović” i analize zakonskog okvira.
Nalazi ovog istraživanja upućuju na sistemski, a ne sporadičan problem. Radi se o deficitu povjerenja koji se proteže kroz sve ključne dimenzije obrazovnog procesa, od načina na koji se zapošljavaju nastavnici do toga zašto ni građani ni sami zaposleni ne koriste mehanizme koje sistem formalno nudi.
Percepcija političkog uticaja je raširena i međusobno konzistentna. Sve tri metode, upitnik, fokus grupa i analiza politika, konvergiraju ka istom zaključku: kadar je centralno bojno polje politizacije, a institucionalna nestabilnost pri smjenama vlasti postala je sastavni dio sistema, a ne izuzetak.
Personalna rješenja određuju institucionalni integritet. Ohrabrujuće je da promjena direktora može brzo i vidljivo promijeniti atmosferu u školi, kao sto su učenici fokus grupe i potvrdili.
Alarmantno je da se na to oslanjamo umjesto na zakonske mehanizme koji bi integritet učinili sistemskim, a ne zavisnim od pojedinca.
Između iskustva i prijavljivanja postoji zid. Četiri od pet ispitanika ima direktno ili posredno iskustvo političkog zapošljavanja, ali to iskustvo gotovo po pravilu ne biva prijavljeno. Razlozi su isti kao i u prethodnim brifovima serije: ispitanici ne vjeruju da bi prijavljivanje imalo efekta i ne znaju kome da se obrate.
Sloboda profesionalnog govora je kritična tačka. Kada 65 odsto ispitanika smatra da nastavnici nemaju ili imaju ograničenu slobodu javnog govora, to znači da su oni koji bi trebalo biti uzori profesionalnog integriteta, sami uhvaćeni u mrežu straha od profesionalne odmazde.
Obrazovni sistem gubi ulogu mehanizma socijalne mobilnosti. Kada građani percipiraju da uspjeh ne zavisi isključivo od znanja i rada, sistem prestaje da funkcioniše kao prostor jednakih šansi.
Sistem se ne mijenja naglim preokretima, već postepenom erozijom normi, i upravo tu eroziju ovo istraživanje bilježi.
Način na koji obrazovni sistem funkcioniše ima dubok uticaj na percepciju pravednosti i jednakih mogućnosti u jednom društvu. Obrazovanje ne predstavlja samo mehanizam prenosa znanja i razvoja kompetencija, već i prostor u kojem se formiraju osnovna očekivanja o tome da li društvo nagrađuje rad, znanje i trud ili privilegije i neformalne uticaje. Upravo zbog toga, integritet obrazovnog sistema ima šire društvene implikacije, jer oblikuje povjerenje građana u institucije i u principe na kojima počiva društveni poredak.
U savremenim demokratskim društvima, obrazovni sistem se često posmatra kao ključni instrument socijalne mobilnosti. Ideja da uspjeh u obrazovanju zavisi prvenstveno od sposobnosti, zalaganja i postignuća predstavlja jednu od temeljnih pretpostavki društvene pravičnosti. Međutim, kada građani počnu da sumnjaju u dosljednost primjene pravila ili u jednak tretman učenika i studenata, povjerenje u ovu funkciju obrazovanja može biti ozbiljno narušeno.
U kontekstu Crne Gore, pitanje integriteta obrazovnog sistema dobija dodatnu važnost u okviru procesa institucionalnih reformi i evropskih integracija. Standardi transparentnosti, odgovornosti i jednakih mogućnosti koji proizilaze iz evropskih politika zahtijevaju kontinuirano jačanje integriteta javnih institucija, uključujući i sektor obrazovanja.
Percepcija da pojedini učenici ili studenti mogu imati povoljniji položaj zbog ličnih kontakata, poklona ili drugih neformalnih faktora posebno je osjetljiva jer direktno dovodi u pitanje princip jednakih šansi. Čak i u situacijama kada takve prakse nisu sistemski rasprostranjene, sama sumnja u njihovo postojanje može imati značajan uticaj na način na koji građani interpretiraju obrazovne ishode.
U savremenoj literaturi o javnim politikama, percepcijska istraživanja o korupciji i integritetu institucija smatraju se vrijednim dopunom formalnih administrativnih podataka. Ona omogućavaju uvid u stavove i iskustva aktera koji su u svakodnevnom kontaktu sa sistemom, ali čiji glas često ostaje nevidljiv u zvaničnim podacima.
Ovaj policy paper ima za cilj da pruži upravo takav uvid kroz analizu stavova i iskustava ispitanika koji su u neposrednom kontaktu sa obrazovnim sistemom u Crnoj Gori. Posebna pažnja posvećena je percepciji meritokratije u obrazovanju, jednakom tretmanu učenika i studenata, transparentnosti kriterijuma ocjenjivanja, kao i percepciji neformalnih praksi koje mogu uticati na obrazovne ishode.
Nalazi predstavljeni u ovom dokumentu zasnovani su na anketnom istraživanju u kojem je učestvovalo ukupno 82 ispitanika, prikupljenih kombinacijom online upitnika i anketiranja licem u lice.
Ovaj policy paper predstavlja dio šireg istraživačkog ciklusa posvećenog analizi percepcije integriteta obrazovnog sistema u Crnoj Gori.
Korupcija u obrazovnom sistemu u Crnoj Gori ne doživljava se kao izolovan ili sporadičan problem, već kao strukturni rizik koji značajno utiče na povjerenje građana u pravičnost i funkcionalnost institucija. Percepcije i iskustva roditelja i zaposlenih u obrazovanju, iako dolaze iz različitih pozicija unutar sistema, u velikoj mjeri se preklapaju u identifikovanju ključnih slabosti.
To je, pored ostalog, pokazao upitnik koji je Centar za građanske slobode (CEGAS) sproveo među roditeljima/starateljima i zaposlenima u sistemu obrazovanja.
Nalazi predstavljeni u ovom policy papiru zasnovani su na anketnom istraživanju sprovedenom krajem 2025. godine, koje je obuhvatilo ukupno 69 ispitanika, od čega 53 roditelja/staratelja i 16 zaposlenih u obrazovanju.
Iako uzorak nije reprezentativan na nacionalnom nivou, njegovi rezultati pružaju važne indikativne uvide u obrasce percepcije, iskustva i stavove o korupciji u obrazovanju, posebno kada je riječ o spremnosti na prijavljivanje i povjerenju u institucije.
Gotovo svi roditelji uključeni u istraživanje smatraju da je korupcija u obrazovanju prisutna makar povremeno, dok značajan dio zaposlenih navodi da je lično svjedočio koruptivnim ili neetičkim praksama.
Takav stepen percepcije i iskustva ima realne posljedice po ponašanje aktera u sistemu, bez obzira na to da li se svaki pojedinačni slučaj može formalno dokazati.
Veliki broj roditelja vjeruje ili sumnja da uspjeh njihove djece zavisi od neformalnih faktora poput veza, poklona ili usluga. Ovakva sumnja proizvodi adaptivna ponašanja koja dugoročno podrivaju integritet sistema i jačaju toleranciju prema korupciji, čak i među onima koji se lično protive takvim praksama.
Izuzetno je niska stopa prijavljivanja korupcije. I roditelji i zaposleni u obrazovanju rijetko prijavljuju sumnje ili iskustva korupcije, čak i kada su ona direktna.
Glavne barijere su neznanje o procedurama, strah od odmazde i duboko ukorijenjeno uvjerenje da prijava neće dovesti do konkretnih rezultata. Posebno zabrinjava činjenica da se strah odnosi ne samo na formalne sankcije, već i na suptilne, neformalne oblike pritiska i odmazde.
Istraživanje je pokazalo i da je povjerenje u institucionalnu zaštitu nisko – ispitanici u velikoj mjeri ne vjeruju da bi oni ili njihova djeca bili adekvatno zaštićeni u slučaju prijavljivanja korupcije.
To nepovjerenje predstavlja centralni sistemski problem, jer direktno obesmišljava postojeće antikorupcijske mehanizme i podstiče kulturu ćutanja.
Paradoksalna je, ali izuzetno važna činjenica da većina ispitanika izražava spremnost da prijavi korupciju ukoliko bi postojali jasni kanali i vjerodostojna zaštita. Ovaj nalaz ukazuje da problem nije u nedostatku građanske svijesti ili integriteta, već u neadekvatnom institucionalnom okruženju koje ne podstiče etičko ponašanje.
Izvršenje sudskih odluka predstavlja ključni test vladavine prava u svakoj državi. Presuda koja se ne može sprovesti u praksi gubi svoj smisao, a pravni sistem svoju vjerodostojnost.
Zbog toga je pitanje efikasnosti izvršenja jedno od centralnih pitanja reforme pravosuđa u Crnoj Gori i stalna tačka interesovanja Evropske unije u okviru pregovaračkih poglavlja 23 i 24.
Institut javnih izvršitelja uveden je 2011. godine, a Komora javnih izvršitelja počela je sa radom 2014. godine. Dakle, riječ je o profesiji staroj više od petnaest godina od normativnog uvođenja i više od jedanaest godina od institucionalnog zaživljavanja. To je dovoljno dug period da se sagledaju ne samo inicijalni efekti reforme, već i dugoročni trendovi.
Rezultati su ambivalentni. S jedne strane, javni izvršitelji su značajno rasteretili sudove i omogućili sprovođenje velikog broja izvršenja. Statistički podaci potvrđuju da je sistem obradio desetine hiljada predmeta i namirio milionske iznose potraživanja. S druge strane, problemi sa transparentnošću, visinom troškova, različitim standardima postupanja i ograničenom kontrolom doprinose tome da povjerenje javnosti u rad javnih izvršitelja ostaje nisko.
Ovaj izvještaj se fokusira na period 2023–2024. godine, sa ciljem da pruži sveobuhvatnu analizu stanja i ukaže na ključne izazove za narednu fazu reforme. Poseban naglasak stavljen je na:
• normativni okvir i dosljednost njegove primjene,
• institucionalne odnose između Komore, Ministarstva pravde i sudova,
• statističke pokazatelje uspješnosti izvršenja,
• mehanizme disciplinske i etičke odgovornosti,
• preporuke za unaprjeđenje sistema koje mogu poslužiti donosiocima odluka.
Namjera je da ovaj dokument ne bude samo suva statistička analiza, već alat za donošenje odluka. Ciljna grupa su upravo oni akteri koji imaju moć da oblikuju pravila, poslanici, predstavnici izvršne vlasti, javni izvršitelji i njihova Komora.
Centar za građanske slobode (NVO CEGAS), uradio je istraživanje o položaju sudskih vještaka i načinu sudskih vještačenja u Crnoj Gori, za 2023. godinu, u sklopu projekta „Podrška EU integracijama Crne Gore–za nezavisno i profesionalno pravosuđe kao ključni preduslov!“, koji realizujemo sa partnerima, Centrom za istraživačko novinastvo Crne Gore (CIN CG) i Centrom za monitoring i istraživanje (CEMI).
Analizirajući rad i praksu sudskih vještaka godinama unazad kao i normativni okvir, uočava se da nije došlo do nužne promjene kako zakona tako ni prakse, od načina izbora sudskih vještaka, praćenja njihovog rada, kontrole, pokretanje postupaka pred Komisijom za vještake u okviru Ministarstva pravde. U pravnom polju, vještaci pružaju donosiocima odluka, jasne i potkrijepljene odgovore na specifična i složena pitanja o kojima su konsultovani. Njihove usluge se traže sve češće zbog povećane složenosti društvenih odnosa i unapređenja istraživačkih metoda povezanih sa naučnim razvojem; na taj način pomažu da pravda bude efikasnija i efektivnija.
“Iako se vještaci i vještački izvještaji tradicionalno koriste kao dokazi u svim kodeksima kontinentalnog prava, vještaci imaju drugačiju ulogu – kako je vrlo promišljeno istakla gospođa Griss, bivša predsjednica Vrhovnog suda Austrije, tokom projekta Eurexpertise – koja prevazilazi ulogu svjedoka: vještaci utvrđuju činjenice i donose zaključke na osnovu tih činjenica, dok svjedoci nemaju pravo na donošenje zaključaka i moraju se ograničiti na svjedočenje o onome što su vidjeli i čuli. Dakle, iako – prema zakonu i u svim evropskim zemljama – zaključci veštaka nisu obavezujući za sudije, njihova mišljenja obično imaju odlučujući uticaj na ishod sporova i kvalitet odluka.”*
Uz dobijanje blagovremenih odgovora od strane Ministarstva pravde, na osnovu naših zahtjeva za slobodan pristup informacijama, uz saradnju sa Udruženjem vještaka Crne Gore, uspjeli smo doći do platforme koja će dati jasne zaključke i preporuke za unaprijeđenje sistema sudskih vještaka u pravosuđu Crne Gore, uz davanje preporuka za unaprijeđenje na ovom polju.
Zaključci:
Studija je pokazala da nemamo adekvatne kontrole, kada govorimo o radu sudskih vještaka, te da je postupak za razrješenje sudskih vještaka u toku 6 godina, bio pokrenut samo jednom, jasna je slika o načinu vršenja nadzora.
-Izbor sudskih vještaka zavisi od povjerenja sudija – sudski vještak, tužilac – sudski vještak, te ne postoji mehanizam ravnopravne dodjele posla, što zbog malog interesovanja za pojedine oblasti, što zbog kompetencija i stručnosti, a nešto i na osnovu ranije izgrađenog povjerenja.
-Problematičan je i status Udruženja sudskih vještaka, gdje postoji veoma mali broj njih, svega 173, učlanjenih u ovo Udruženje, a Nezavisno udruženje sudskih vještaka broji samo 50 članova, dok ostatak ostaje van pravila obuka, etičkog kodeksa i usavršavanja, koje ova udruženja organizuju.
-Od broja sudskih vještaka, koji prema ažuriranom spisku sudskih vještaka, raste iz mjeseca u mjesec, dok samo jedan broj njih i zaista bude aktivno u vještačenju.
-Zahvaljujući saradnji sa Udruženjem sudskih vještaka došli smo do informacije da je ovo udruženje u 2023. organizovalo dvije obuke, dok je Nezavisno udruženje sudskih vještaka organizovalo 1 obuku u istoj godini.
-U Crnoj Gori iz pojedinih oblasti nema dovoljnog broja sudskih vještaka, dok ih u određenim oblastima ima i previše. Postavlja se i pitanje preopterećenosti određenih sudskih vještaka, kao i koji su dalji mehanizmi na kojima nadležno ministarstvo i sistem u cjelini treba da poradi, da bi se i ovi problemi rješavali.
-Ne postoje mehanizmi zaštite državnih resursa, kontrole sati rada unutar istih, kada se sudska vještačenja obavljaju unutar državnih prostorija.
Preporuke:
-Povećati kontrolu nad radom sudskih vještaka, njihovu stručnost i profesionalizam, uz učešće najodgovornijih u ovom dijelu, tj. predsjednika suda, rukovodioca državnog tužilaštva, starješine drugog organa koji vodi postupak, sudije i državnih tužilaca u čijem predmetu je postupao vještak.
-Razviti mehanizme podspješivanja razvoja struka iz pojedinih oblasti, kao i osnaživanja za poslove sudskog vještačenja.
-Naći model ravnomjerne zastupljenosti sudskih vještaka, tamo gdje mogućnost izbora postoji.
-Mijenjati status udruženja sudskih vještaka, gdje se mora razmisliti da li će to ići u pravcu Komore, ili strukovnog Udruženja, čije bi članstvo, obuke i prolaz kod Etičkog odbora bio obavezan i išao kroz osnaživanje integriteta i profesionalizma ovog poziva.
-Posebno treba normativno urediti proceduru i načine prilikom vještačenja od strane pravnih lica.
-Povećati obuke za rad vještaka, sa akcentom na sporne oblasti i profesije.
-Pronaći mehanizme zaštite državnih resursa prilikom izvođenja vještačenja, kao i način kontrole broja sati rada unutar istih, tokom obavljanja vještačenja.
-Sudstvo treba da slijedi dobar primjer koji smo dobili izmjenama i dopunama Zakona o državnom tužilaštvu u junu tekuće godine, prema kojima je propisano kao lakši disciplinski prekršaj državnog tužioca ukoliko ne podnese predlog za razrješenje sudskog vještaka u skladu sa zakonom.
Sažetak: U Crnoj Gori, javna preduzeća su neizostavan segment ekonomske strukture i imaju ključnu ulogu u pružanju esencijalnih usluga građanima i održavanju infrastrukture. Definicija javnih preduzeća podrazumijeva organizacije koje su u većinskom vlasništvu države, i koje upravljaju resursima od javnog interesa, poput snabdijevanja vodom, energetikom, transportom, i komunalnim uslugama. Ova preduzeća nisu samo pokretači ekonomskog razvoja već igraju i značajnu ulogu u zapošljavanju i socijalnom razvoju.
Crna Gora se suočava sa izazovima koji karakterišu državna preduzeća u mnogim zemljama u razvoju i tranziciji — od pitanja efikasnosti i profitabilnosti, do pitanja korporativnog upravljanja i transparentnosti. Javna preduzeća imaju značajan udio u nacionalnoj ekonomiji, a time potencijalne rizike koji proističu iz njihovog poslovanja, posebno kada su u pitanju fiskalni rizici za državni budžet.
Crnogorska zakonska regulativa se suočava sa izazovima u pogledu definisanja jasnih pravila za vršenje vlasničke funkcije države nad javnim preduzećima. Iako su neka zakonska riješenja unapređena, koji omogućava osnivanje javnih preduzeća kao društava sa ograničenom odgovornošću ili akcionarskih društava, još uvek ne postoji sveobuhvatna vladina politika ili zakon koji definiše ciljeve državnog vlasništva ili način njegovog sprovođenja. Takođe, primjetan je nedostatak centralizovanog nadzora, što dovodi do slabljenja efikasnosti i povećanja korupcije.
Ukupan broj javnih preduzeća u Crnoj Gori nije javno dostupan. Po podacima Instituta Alternativa ukupan broj javnih preduzeća je 178, od čega 55 državnih i 123 opštinska preduzeća.
U 2021. godini, Ministarstvo kapitalnih investicija uvelo je jedinicu za poboljšanje korporativnog upravljanja u državnim preduzećima, čime su napravljeni koraci ka povećanju transparentnosti i odgovornosti. Pored toga, vlada je osnovala konsultantsku kompaniju “Montenegro Works” kako bi nadzirala i analizirala finansijske performanse javnih preduzeća i osigurala pravilnu implementaciju reformi potrebnih za povećanje njihove efikasnosti. Ni jedna od ovih inicijativa nije dala najavljene rezultate.
Zaključci:
Transparentnost i odgovornost: • Postoji značajan nedostatak transparentnosti u poslovanju javnih preduzeća u Crnoj Gori, što se odražava u neujednačenom odgovaranju na zahtjeve za slobodan pristup informacijama. • Prikupljeni podaci ukazuju na značajnu varijabilnost u korporativnim praksama, od usvajanja ključnih ugovora i pravilnika do razlike u finansijskim performansama.
Upravljanje resursima: • Pokazatelji poput rasta broja zaposlenih bez odgovarajućeg povećanja produktivnosti ukazuju na izazove u upravljanju ljudskim resursima i potrebu za njihovom optimizacijom. • Pravilnici o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, iako široko usvojeni, trebaju kontinuiranu reviziju i ažuriranje kako bi se osigurala pravilna implementacija i izbjegle zloupotrebe.
Korporativno upravljanje: • Uprkos određenim pokušajima za unapređenje korporativnog upravljanja, trenutne mjere nisu u potpunosti efikasne i zahtijevaju dodatne reforme kako bi se osigurala veća efikasnost i manja korupcija. • Centralizovano nadzorno tijelo, koje bi koordiniralo upravljanje javnim preduzećima, moglo bi pomoći u poboljšanju njihove efikasnosti.
Preporuke:
Jačanje institucionalnih okvira: • Potrebno je unaprijediti zakonodavstvo kako bi se osigurala jasnija definicija ciljeva državnog vlasništva i efikasnosti u sprovođenju vlasničkih prava. • Nužna je implementacija i striktno poštovanje pravilnika o poslovnoj tajni, s ciljem zaštite komercijalnih i poslovnih interesa preduzeća.
Uspostavljanje transparentnih procedura: • Postoji hitna potreba za povećanjem transparentnosti u javnim preduzećima, posebno u pogledu finansijskog izvještavanja i nadzora. • Treba osigurati da svi ključni dokumenti, uključujući kolektivne ugovore i ugovore sa direktorima, budu javno dostupni i usklađeni sa zakonodavnim okvirima.
Reforma upravljanja ljudskim resursima: • Moraju se uvesti standardi za meritokratsko zapošljavanje, sa posebnim fokusom na smanjenje političkog uticaja na zapošljavanje i promociju transparentnosti u procesima zapošljavanja.
Unapređenje korporativnog upravljanja: • Neophodno je jačanje upravljačkih struktura kroz bolju obuku menadžmenta i odbora, kao i kroz jasnije definisanje njihovih uloga i odgovornosti. • Preporučuje se uvođenje redovnih internih i eksternih revizija kako bi se osigurala finansijska transparentnost i ispravno korporativno upravljanje.
Sažetak: U istraživanjima javnog mjenja često je jasno da su mjesne zajednice zaboravljeni sistem pružanja mogućnosti neposrednog učešća građana. One su i u arhitektonskom smislu zaboravljene – mnoge od njih prokišnjavaju. Do skoro su bile i bez kontakt telefona, interneta i e-mail adrese, najčešće pod ključem i u toku radnog vremena, van upotrebe za sve što bi trebale biti.
Zakon o lokalnoj samoupravi, Statut opštine, a onda i Odluka o mjesnim zajednicama predvidjeli su načela neposrednog učešća građana, najviše kroz tvorevinu – mjesnu zajednicu.
Na osnovu Zahtjeva o slobodnom pristupu informacijama, CEGAS je došao do saznanja da se inicijative, referendumi i Zborovi građana ne koriste ni u kakvom broju, sa osvrtom da se bilježio neznatan broj Zborova građana, samo onda kada je bilo nužno izabrati novo rukovodstvo i predstavnike mjesnih zajednica.
Izvršna direktorica CEGAS-a Marija Popović Kalezić smatra da se upravo na modelu po kojem funkcionišu mjesne zajednice, kao najuži lokaliteti na koje su građani upućeni, najbolje oslikavaju principi decentralizacije.
Zaključci i preporuke:
Da bi mjesna zajednica udovoljila potrebama građana, kao i svojoj svrsi mora imati:
-Osnovne uslove za rad svojih službenika, biranih od strane građana, plaćenih od strane lokalne samouprave;
-Broj žiro računa na kojem će pored samodoprinosa, donacija i prihoda, opština izdvajati zaseban novac iz budžeta, srazmjeno veličini i potrebama mjesnih zajednica, kao i budžetu kojim raspolaže;
-Primjerenu autonomiju, samoupravni djelokrug, vlast i sredstva;
-Model funkcionisanja mjesnih zajednica, koji ne smije biti jednoobrazan, već mora odgovarati karakteristikama određenih mjesnih zajednica (organizacija ne može biti ista kod ruralnih, urbanih, mješovitih, izrazito malih ili značajno većih mjesnih zajednica);
-Njena institucionalnost treba biti minimalna i prilagodljiva, sa ključnim oslanjanjem na participaciju građana/ki;
-Članovi upravljanja mjesnim zajednicama moraju biti birani bez posredovanja političkih stranaka;
-Moraju imati svoje predstavnike koji prate rad lokalnog parlamenta i u njemu bivaju uključeni prilikom davanja mišljenja, sugestija, preporuka, u cilju prenošenja poruka od strane građana svog lokaliteta;
-One moraju pružati određene uluge građanima/kama, delegirane od strane opštine, kako bi se izašlo u susret građanima, a onda i počela stvarati veza prisnosti i saradnje mjesne zajednice sa svojim stanovnicima.
Ako se ne osigura građanska participacija i suštinsko funkcionisanje mjesnih zajednica, kao neposredni i demokratski oblik učešća građana/ki u procesu donošenja i unaprjeđenja javnih politika, one će ostati samo simulacija demokratije, zaboravljenih pravnih instituta i prostor iskazivanja moći lokalnih političko-upravljačkih elita.
Karakteristike instituta sporazuma o priznanju krivice u pravosudnom sistemu Crne Gore
Različiti oblici konsenzualnih postupaka usmjerenih na ubrzanje kaznenog postupka i rasterećenje pravosudnog sistema od velikog broja predmeta razvili su se i postoje u brojnim evropskim kontinentalnim sistemima.
U Crnoj Gori je institut sporazuma o priznanju krivice uveden 2009. godine Zakonikom o krivičnom postupku, kao instrument koji omogućava okrivljenima da priznaju krivicu u zamjenu za potencijalne olakšavajuće okolnosti. Uspostavljen je kako bi se poboljšala efikasnost i brzina okončanja krivičnih postupaka, brže rješavanje predmeta i smanjenje troškova. Počeo se primjenjivati 2010. i prvobitnim rješenjem je mogao biti zaključen za sva krivična djela za koja je maksimalna zaprijećena kazna bila do 10 godina zatvora. Međutim, izmjenama iz 2015. godine proširen je krug krivičnih djela, te se sada može primijeniti na sva krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti, osim za djela terorizma i ratnih zločina.
Propisano je da sporazumom o priznanju krivice okrivljeni u potpunosti priznaje krivično djelo za koje se tereti, te se odriče prava na žalbu protiv odluke suda donesene na osnovu sporazuma o priznanju krivice kad je sud u potpunosti prihvatio sporazum. Zaključenje sporazuma o priznanju krivice mogu inicirati obje strane u postupku – okrivljeni, odnosno njegov branilac i državni tužilac koji postupa u predmetu. Državni tužilac pribjegava ovom institutu kako bi izbjegao kontradiktorni dokazni postupak i ulagao dodatne napore da dokaže krivicu, a u cilju efikasnosti postupka. Nadalje, interes tužilaštva je i dokazivanje krivice eventualno drugih saizvršilaca u kontradiktornom dokaznom postupku koji nijesu priznali krivično djelo, što im je olakšano ukoliko postoji priznanje jednog izvršioca krivičnog djela. Svakako, interes je i odbrane, odnosno okrivljenog, jer se ide do ublažavanja kazne ispod zakonskog minimuma. U smislu kaznene politike, nakon postignutog sporazuma, sankciju ne odmjerava sud shodno pravilima o individualizaciji kazne, već je stranke same ugovaraju. Priznanje krivičnog djela podrazumijeva priznanje svih navoda optužnice, te se stoga stepen krivice, okolnosti izvršenja djela i druge činjenice iz optužnice smatraju nespornim i ne podliježu daljem dokazivanju. Sud može odbiti sporazum ukoliko smatra da je predložena kazna zakonita, ali da je neprimjerena konkretnom slučaju, odnosno, da ne ispunjava svrhu zbog koje se izriče. Preduslovi koje je potrebno ispuniti da bi sud usvojio sporazum su definisani Zakonom o krivičnom postupku. Propisano je da će sud rješenjem usvojiti sporazum o priznanju krivice i donijeti odluku koja odgovara sadržini sporazuma, ako utvrdi:
da je okrivljeni svjesno i dobrovoljno priznao krivično djelo, odnosno krivična djela koja su predmet optužbe, da je priznanje u skladu sa dokazima sadržanim u spisima predmeta i da je isključena mogućnost priznanja okrivljenog u zabludi;
da je sporazum zaključen u skladu sa članom 301 Zakonika kojim se određuje predmet sporazuma;
da okrivljeni potpuno razumije posljedice zaključenog sporazuma, a naročito da se odriče prava na suđenje i prava na žalbu protiv odluke suda donesene na osnovu sporazuma;
da sporazumom nijesu povrijeđena prava oštećenog;
da je sporazum u skladu sa interesima pravičnosti, a sankcija odgovara svrsi izricanja krivičnih sankcija.
Primjena sporazuma o priznanju krivice u praksi
Primjena instituta sporazumnog priznanja krivice u stalnom je rastu, od uvođenja u pravni sistem Crne Gore, od 2010. godine. Nakon više od trinaest godina primjene, može se konstatovati da se ovaj vid skraćenog postupka sve češće primjenjuje u praksi crnogorskih pravosudnih organa.
U periodu od 2010. godine do kraja 2021. godine, zaključeno je ukupno 2048 sporazuma o priznanju krivice, prema podacima iz izvještaja o radu Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva. Od 2010. godine do 2016. godine taj broj je bio značajno manji što je ukazivalo na nedovoljnu spremnost i interesovanje tužilaca, optuženih i njihovih branilaca da iniciraju pregovore o zaključivanju sporazuma o priznanju krivice. U kasnijem periodu, broj zaključenih sporazuma se značajno uvećao, a u najvećem obimu sporazume su zaključivali tužioci Osnovnog državnog tužilaštva Podgorica, Vrhovnog državnog tužilaštva i Specijalnog državnog tužilaštva.
Slijedi uporedni pregled ukupnog broja zaključenih sporazuma o priznanju krivice po godinama, od 2010. godine do kraja 2021. godine, po podacima Tužilačkog savjeta, kao i po tužilaštvu za 2019., 2020. i 2021.
2010
3
2011
14
2012
24
2013
14
2014
15
2015
53
2016
167
2017
240
2018
298
2019
371
2020
559
2021
290
UKUPNO
2048
Tabela 1: Zaključeni sporazumi o priznanju krivice po godinama (2010 – 2022)
Grafik 1: Broj zaključenih sporazuma o priznanju krivice (2010-2022) prema podacima Tužilačkog savjeta
Državno tužilaštvo
2019
2020
2021
ODT Bar
2
4
7
ODT Berane
0
0
2
ODT Bijelo Polje
42
8
11
ODT Cetinje
10
2
15
ODT Herceg Novi
20
9
14
ODT Kolašin
1
0
2
ODT Kotor
6
10
1
ODT Nikšić
9
6
6
ODT Plav
0
0
0
ODT Pljevlja
1
0
0
ODT Podgorica
100
247
81
ODT Rožaje
11
1
0
ODT Ulcinj
6
2
6
VDT Bijelo Polje
3
7
12
VDT Podgorica
110
151
74
SDT
50
112
65
UKUPNO
371
559
296
Tabela 2: Pregled zaključenih sporazuma o priznanju krivice na osnovu Izvještaja Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva za 2019. 2020 i 2021. godinu
Analizom podataka iz godišnjih izvještaja Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva, uočeno je da postoji neujednačenost u pogledu načina izvještavanja od strane državnih tužilaštava, pa s tim u vezi dovodi se u pitanje relevantnost konačnog broja zaključenih sporazuma i lica. U izvještaju o radu Sudskog savjeta nema podataka o broju presuda na osnovu sporazuma o priznanju krivice na nivou svih sudova, zbog čega ti podaci neće biti obrađeni.
Podaci su takođe nedostupni i kada su u pitanju žalbe i imovinsko pravni zahtjevi u kojima su sudovi odlučivali u sklopu sporazuma.
U odnosu na najveći broj zaključenih sporazuma po tužilaštvu, podaci pokazuju da prednjače ODT Podgorica, ODT Bijelo Polje, VDT i SDT.
Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici U periodu od 2010. do 2013. godine, ODT Podgorica nije zaključivalo sporazume sa okrivljenima. Od 2014. do 2021. godine zaključeno je ukupno 650 sporazuma. Od ovog broja, na predlog branitelja zaključeno je 548, a na predlog tužioca 102 sporazuma. Od sporazuma koji su zaključeni na predlog tužioca, svi su zaključeni 2017. godine. Svih ostalih godina su svi sporazumi zaključeni isključivo na predlog branioca.
Osnovno državno tužilaštvo u Bijelom Polju Ukupan broj zaključenih sporazuma je 151 i svi sporazumi zaključeni su na predlog tužilaštva. Najviši broj zaključenih sporazuma po godini bio je 2018. i to 41, odnosno 2019. godine i to 45 sporazuma.
Više državno tužilaštvo u Podgorici Za period od 2010. do 2022. godine, VDT je zaključio 442 sporazuma o priznanju krivice. Svi sporazumi su zaključeni na predlog branioca okrivljenih lica, dok nije bilo predloga od strane tužilaštva. Isto tako, najveći broj sporazuma zaključen je 2019. i 2020. godine sa 112, odnosno 177 zaključenih sporazuma. Specijalno državno tužilaštvo U periodu od 2010. do 2021. godine, ukupan broj zaključenih sporazuma bio je 314, za 810 lica, od čega 6 pravnih, kada broj zaključenih sporazuma drastično opada. Imajući u vidu kontinuirane i precizne kritike Evropske komsije, kao i promjene u tužilačkoj organizaciji, posebno izbor novog Specijalnog državnog tužioca, može se zaključiti da su upravo ova dva elementa uticala na značajno smanjenje zaključenih sporazuma. Nijedan od zaključenih sporazuma nije zaključen na predlog SDT-a. Praksa pokazuje visoku zastupljenost sporazuma o priznanju krivice u radu SDT-a, kod krivičnih djela organizovanog kriminala i koruptivnih krivičnih djela.
SDT preduzima brojne aktivnosti na polju otkrivanja i procesuiranja počinioca krivičnih djela sa elementima korupcije i organizovanog kriminala. Prema raspoloživim podacima, sporazume o priznanju krivice najčešće su potpisivali predstavnici velike i srednje privrede, kao i lokalni funkcioneri, ali uz konfiskaciju nižih iznosa imovinske koristi u odnosu na visinu pretpostavljene koristi koju su kriminalne organizacije i njihovi članovi stekli kriminalnim aktivnostima, kao i uz izricanje nižih kazni od onih koje se, u pravilu, izriču u sudskom postupku. Na ovaj problem je ukazala i Evropska komisija u nedavno objavljenom Radnom dokumentu o stanju u poglavljima 23 i 24, u kojem je navedeno da kazne obezbijeđene kroz sporazume o priznanju krivice, podrazumijevaju nekoliko mjeseci zatvora i nekoliko hiljada eura novčane kazne.1 Tako su primjenom ovog instituta okončani neki od najkompleksnijih slučajeva, poput tzv. slučaja ’’Budva’’. To što se mnogi takvi predmeti završavaju u ranoj fazi krivičnog postupka, može negativno uticati na izgradnju još uvijek nedovoljno razvijene sudske prakse u oblasti koruptivnih krivičnih djela, posebno u korelaciji sa malim brojem pravosnažnih osuđujućih presuda za krivična djela korupcije na koji je nedavno ukazala Evropska komisija.2
Posmatrajući period od 2010. do 2021. godine, te broj zaključenih i od strane sudova prihvaćenih sporazuma o priznanju krivice, evidentno je da je broj sporazuma na nivou svihtužilaštava i sudova u konstantnom porastu. Svi osnovni sudovi, osim suda u Pljevljima, imaju zaključene sporazume o priznanju krivice.
1 Radni dokument Evropske komisije o stanju u poglavljima 23 i 24, novembar 2019. godine, op.cit. str. 7. 2 Ibid, str. 7.
Efekti i izazovi u primjeni Istraživanje efekata primjene sporazuma o priznanja krivice nakon 13 godina aktivne primjene, koje su sproveli CIN CG i CEGAS od 2019. do 2022. godine, ukazuje na to da su se definisane prednosti sporazuma o priznanju krivice u značajnom broju slučajeva pretvorile u svoju suprotnost.
Ključni izazovi u primjeni sporazuma o priznanju krivice vezani su za opseg krivičnih djela na koja se ovaj institut odnosi, kao i na pitanje kaznene politike. Nije postignut odgovarajući balans između učinjenih krivičnih djela i izrečenih sankcija. Transparentnost postupka je na izuzetno niskom nivou. Sporazumi nijesu dostupni na zvaničnim web stranicama nadležnih institucija. Dodatno, finansijski efekti sporazuma su prisutni, međutim rezultati u finansijskim istragama u slučajevima tzv. visoke korupcije ostali su izuzetno skromni i primjena instituta nije doprinijela unaprijeđenju.
Grafik 2: Ključni izazovi u primjeni sporazuma o priznanju krivice
Analiza zaključenih sporazuma o priznanju krivice za posmatrani period pokazuje da se sporazumi zaključuju za najteža krivična djela, kao što su trgovina ljudima, nasilje u porodici, pranje novca, teško ubistvo, krivična djela protiv polne slobode, čak i kada je krivično djelo protiv polne slobode učinjeno na štetu maloljetnog lica. Takođe, sporazumi se često zaključuju i za krivična djela organizovanog kriminala i visoke korupcije. Ove sporazume prati neadekvatna kaznena politika koja je u najvećem broju slučajeva ispod zakonskog minimuma. U postupku odmjeravanja kazne, sudovi su u velikom broju predmeta primjenjivali institut ublažavanja kazne i izricali kazne ispod zakonom propisanog minimuma. Dodatno, u praksi je primijećeno i da državni tužioci zaključuju sporazume sa licima koja su više puta osuđivana (neka lica čak i do 12 puta), dok su na drugoj strani sudovi takve sporazume prihvatali, čime je pravosudni sistem doveo u pitanje postizanje svrhe kažnjavanja. Nepredvidljive zakonske kazne izazov su za sve stranke u postupku. Nepostojanje preciznih smjernica od strane Tužilačkog savjeta o primjeni i preduslovima za zaključivanje sporazuma je značajan nedostatak koji uzrokuje većinu navedenih izazova u primjeni. Analiza je pokazala da ne postoje ni uputstva kod zaključivanja sporazuma o priznanju krivice za krivična djela organizovanog kriminala i visoke korupcije i pranja novca, kao ni kod naročito osjetljivih krivičnih dijela kod kojih postoje posebno osjetljive žrtve. U strukturi krivičnih sankcija dominiraju kazne, pri čemu su u značajnom dijelu primijećene kazne koje se izdržavaju u prostorijama za stanovanje.
Značajnu prepreku u prikupljanju podataka i analizi efekata primjene predstavlja činjenica da se presude na osnovu sporazuma o priznanju krivice ne objavljuju na internet sajtu sudova, a pokazalo se izazovnim prikupiti i statističke podatke o broju zaključenih sporazuma. Problem predstavlja i činjenica da se statistički podaci Tužilačkog i Sudskog savjeta razlikuju, kao i podaci dobijeni ZSPOI putem od strane tužilaštava.
Izvještaji Evropske komisije za Crnu Goru u odnosu na primjenu sporazuma o priznanju krivice
U izvještaju Evropske komisije za Crnu Goru iz 2020. godine navedeno je da Crna Gora treba da poboljša ostvarene rezultate na suzbijanju i sprječavanju korupcije, uključujući i nametanje djelotvornih sankcija i preduzimanje konkretnih mjera da se priznanje krivice ograniči na izuzetne slučajeve, kako bi se poboljšala transparentnost i kredibilitet odgovora pravosuđa na korupciju kroz više odvraćajuću i dosljedniju kaznenu politiku. U oblasti borbe protiv organizovanog kriminala Crna Gora je pozvana da preduzme konkretne mjere za ograničavanje primjene sporazuma o priznanju krivice na izuzetne slučajeve, kako bi se povećala transparentnost i kredibilitet pravosudnog odgovora na organizovani kriminal kroz više odvraćajuću i dosljedniju politiku sankcionisanja. Identične ocjene su ponovljene i u Izvještaju iz 2021. godine, da bi u posljednjem Izvještaju Evropske komisije (2022) bili notirani konkretniji problemi u vezi primjene instituta sporazuma o priznanju krivice: Korišćenje sporazuma o priznanju krivice mora se primjenjivati s krajnjom pažnjom, u prave svrhe i uz poštovanje svih potrebnih mjera zaštite. Pravna analiza troškova i koristi u interesu pravde treba da se sprovodi sistematski kada se koristi ovaj mehanizam. Ni u kom slučaju sankcije ne mogu biti ispod zakonskog minimuma. Da bi se poboljšala njegova djelotvorna upotreba, potrebno je izraditi smjernice za specijalizovane sudove i tužilaštva. Sporazumi o priznanju krivice i dalje su bili široko korišćeni u slučajevima organizovanog kriminala i rezultirali su zatvorskim kaznama, novčanim kaznama i oduzimanjem imovine, što su bile nesrazmjerno niske kazne s obzirom na težinu krivičnog djela. Kazne u kontekstu sporazuma o priznanju krivice kretale su se od 2 i po mjeseca do 3 godine i 8 mjeseci zatvora, a novčane kazne od 1 500 do 50 000 eura. Sporazume o priznanju krivice treba koristiti oprezno i treba ih regulisati primjenom smjernica za poboljšanje transparentnosti i kredibiliteta pravosudnog odgovora na organizovani kriminal, kao i za obezbjeđivanje odvraćajuće i dosljednije politike kažnjavanja. S tim u vezi, zaključeno je da Crna Gora tek treba da riješi neke sistemske nedostatke koji postoje horizontalno u sistemu krivičnog pravosuđa, uključujući način na koji sudovi postupaju po predmetima organizovanog kriminala, što će zahtijevati odvraćajuću politiku određivanja kazni i reviziju korišćenja sporazuma o priznanju krivice u slučajevima organizovanog i teškog kriminala.
ZAKLJUČCI I PREPORUKE
Zaključci Institut sporazuma o priznanju krivice ima sve veći uticaj na praksu pravosudnih institucija u Crnoj Gori, iz razloga koji su opravdano vezani za povećanje efikasnosti krivičnog postupka, brže rješavanje predmeta i smanjenje troškova, pod uslovom da je procedura sprovedena u skladu sa zakonom i da se kazne kreću u rasponu koji zakon određuje. Međutim, prednosti sporazuma o priznanju krivice su se u značajnom broju slučajeva pretvorile u svoju suprotnost, jer pravosudni organi nisu pronašli način za ograničenje upotrebe sporazuma za određena krivična djela, zaštitu interesa pravičnosti i prava oštećenih. Sporazumi o priznanju krivice se zaključuju za krivična djela koja, imajući u vidu način izvršenja i/ili posljedice, ne bi trebalo da budu predmet sporazuma ili bi trebalo da to bude rijetka praksa opravdana okolnostima svakog konkretnog slučaja.
Prema podacima iz godišnjih izvještaja o radu Tužilačkog savjeta, u periodu od 2010. godine primjećuje se kontinuirani rast zaključenih sporazuma o priznanju krivice sve do 2021. godine, kada broj zaključenih sporazuma drastično opada. Imajući u vidu kontinuirane i precizne kritike Evropske komsije, kao i promjene u tužilačkoj organizaciji, posebno izbor novog Specijalnog državnog tužioca, može se zaključiti da su upravo ova dva elementa uticala na značajno smanjenje zaključenih sporazuma. Iz dosadašnjeg dijela Izvještaja, i na osnovu prikupljenih i prikazanih podataka, se može zaključiti da su primarni izazovi u primjeni sporazuma o priznanju krivice vezani za opseg krivičnih djela na koja se ovaj institut odnosi, kao i na pitanje kaznene politike. Naime, sporazume o priznanju krivice ne bi trebalo zaključivati za teška krivična djela (poput organizovanog kriminala, visoke korupcije, trgovine drogom, oružjem i ljudima) što je moguće shodno važećem zakonodavstvu i čini visok procenat u ukupnom broju zaključenih sporazuma. Osim toga, Krivičnim zakonikom Crne Gore bi trebalo jasno propisati uslove za smanjenje kazne u određenim granicama u slučaju sporazuma o priznanju krivice, kako bi se postigla koherentnija kaznena politika. Indikativno je da se kao inicijatori zaključenja sporazuma o priznanju krivice u najvećem broju slučajeva javljaju okrivljeni i branioci. Posebno zabrinjava što u slučajevima VDT i SDT nijedan sporazum nije iniciran od strane tužilaštva.
U postupku odmjeravanja kazne, sudovi su velikom broju predmeta primjenjivali institut ublažavanja kazne i izricali kazne ispod zakonom propisanog minimuma, iako ZKP jasno propisuje da sporazum mora da bude u skladu sa interesima pravičnosti i da sankcija mora odgovorati svrsi zbog koje je izrečena.
Takođe, u praksi je primijećeno i da državni tužioci zaključuju sporazume sa licima koja su više puta osuđivana (neka lica čak i do 12 puta), dok su na drugoj strani, sudovi takve sporazume i prihvatali, čime je pravosudni sistem doveo u pitanje postizanje svrhe kažnjavanja iz čl. 32 KZ CG. Sudovi u visokom procentu potvrđuju sporazume. Praksa pokazuje da je uloga suda formalne prirode, dok sudovi rijetko provjeravaju da li su ispunjeni svi zakonom propisani uslovi za zaključenje sporazuma na strani osumnjičenog/optuženog. Transparentnost nije na zadovoljavajućem nivou i presude po zaključenim sporazumima nisu dostupne na internet adresi nadležnog suda.
Preporuke Ograničiti mogućnost zaključenja sporazuma o priznanju krivice za određena krivična djela, kao što su trgovina ljudima, pranje novca, teško ubistvo, krivična djela protiv polne slobode, a naročito ukoliko je krivično djelo protiv polne slobode učinjeno na štetu maloljetnog lica.
Tužilački savjet i VDT treba da donesu smjernice o radnjama u postupku zaključenja sporazuma o priznanju krivice koji će na detaljan način urediti sprovođenje radnji tužilaca u ovom postupku, čime će se uticati na otklanjanje nekonzistentne prakse kada je riječ o radnjama koje tužioci na nivou osnovnih državnih tužilaštava preduzimaju u procesu pregovora o zaključenju sporazuma o priznanju krivice. Smjernice treba prioritetno da riješe pitanja odmjeravanja kazne, koje ne mogu biti ispod zakonskog minimuma u ovim slučajevima. U predmetima organizovanog kriminala i visoke korupcije, neophodno je ograničiti primjenu sporazuma o priznanju krivice na izuzetne slučajeve. Ujednačiti metodologiju pripreme izvještaja državnih tužilaštava u vezi sa zaključenim sporazumima o priznanju krivice. Preispitati uzroke različitih podataka u izvještajima Tužilačkog i Sudskog savjeta, u dijelu ukupnog broja zaključenih sporazuma. Preispitati kaznenu politiku dosadašnjih sporazuma o priznanju krivice, posebno za krivična djela iz oblasti organizovanog kriminala i visoke korupcije, kako bi se obezbijedila ujednačenost kaznene politike na nivou suda. Unaprijediti transparentnost pravosudnih organa, na način što će se presude na osnovu sporazuma o priznanju krivice redovno i blagovremeno objavljivati na internet sajtu sudova i uložiti napore na poboljšanju internet portala sudova i državnih tužilaštava.
Avgust 2023. Istraživanje je podržala Ambasada Kraljevine Holandije u sklopu projekta “Istraživanje istraga”
Sažetak: Neiskorišćeni potencijal mladih u Crnoj Gori, kao i njihov konstantan odlazak iz Crne Gore u potrazi za boljim prilikama u organizovanijim sistemima, traže strukturnu i zakonodavnu reformu. Cilj ovog predloga je da predstavi moguće promjene, reforme i izmjene koje će omogućiti mladima da kroz obrazovanje i prakticnu primjenu znanja stečenog obrazovanjem ista usavrše kako bi bili konkurentni na tržištu rada. Neusaglašenost znanja i vještina koje mladi posjeduju, i onih koje tržište rada zahtijeva je uzrok nezaposlenosti mladih, koji je kompleksan i u osnovu predstavlja problem neusaglašene ponude i tražnje. U skladu sa tim, neophodno je reforme kreirati na taj način da mogu da adekvatno utiču na promjene kako ponude, tako i tražnje. Reforma obrazovnog sistema kroz izmjene plana i programa rada, uvođenje novih i besplatnih kurseva, kao i obavezne prakse, će imati za cilj rješavanje problema ponude znanja i vještina, kako bi se iste dovele na nivo koji tržište rada i zahtijeva. Sa druge strane, reforme koje imaju za cilj da podstaknu poslodavce da zapošljavaju više mladih ljudi će uticati na element tražnje na tržištu rada. Strukturna dugoročna reforma je potrebna kako bi se adekvatno odgovorilo na navedeni problem, te kratkoročne opcije i promjene nijesu niti potrebne niti poželjne.
Preporuke:
Pospješivanje neformalnog obrazovanja
Osnivanje tijela kao spone između privatnog sektora i obrazovnog sistema
Uvođenje obavezne prakse
Finansijske mjere koje bi podstakle poslodavce da zaposle više mladih ljudi:
Sažetak: Cilj ovog predloga javne politike je davanje preporuka za unaprijeđenje pristupa psihološkim savjetovanjima i psihoterapijskim uslugama mladim osobama u Crnoj Gori. S obzirom na socio-političke okolnosti u kojima se Crna Gora nalazi prije i nakon turbulentnog perioda smjene vlasti 2020. godine, krize izazvane pandemijom COVID-19, tradicionalno visoke stope nezaposlenosti (koja kod mladih ide i do 50%), nedostacima obrazovnog sistema i tržišta rada, kao i sa druge strane visokom stopom samoubistava i prisutne društvene stigmatizacije u vezi sa mentalnim zdravljem, smatramo da bi institucionalna intervencija u ovoj oblasti bila od krucijalnog značaja za dalji razvoj društva. U tom pravcu, trebalo bi povećati kapacitete osoblja u osnovnim i srednjim školama na pozicijama psihologa/škinje, unaprijediti edukaciju o mentalnom zdravlju, unaprijediti pristup psihološkim uslugama u visokoškolskim institucijama i lokalnim zajednicama.
Preporuke:
U osnovnim i srednjim školama je neophodno povećati kapacitete osoblja na pozicijama psihologa/škinja;
Povećati kvalitet edukacije i prevencije stigmatizacije u oblasti mentalnog zdravlja u srednjim školama, uz podizanje svijesti o mentalnoj higijeni;
Osnivanje psiholoških savjetovališta u sklopu visokoškolskih institucija;
Osnivanje psiholoških savjetovališta u sklopu institucija lokalne samouprave.
