Korupcija u obrazovnom sistemu u Crnoj Gori ne doživljava se kao izolovan ili sporadičan problem, već kao strukturni rizik koji značajno utiče na povjerenje građana u pravičnost i funkcionalnost institucija. Percepcije i iskustva roditelja i zaposlenih u obrazovanju, iako dolaze iz različitih pozicija unutar sistema, u velikoj mjeri se preklapaju u identifikovanju ključnih slabosti.
To je, pored ostalog, pokazao upitnik koji je Centar za građanske slobode (CEGAS) sproveo među roditeljima/starateljima i zaposlenima u sistemu obrazovanja.
Nalazi predstavljeni u ovom policy papiru zasnovani su na anketnom istraživanju sprovedenom krajem 2025. godine, koje je obuhvatilo ukupno 69 ispitanika, od čega 53 roditelja/staratelja i 16 zaposlenih u obrazovanju.
Iako uzorak nije reprezentativan na nacionalnom nivou, njegovi rezultati pružaju važne indikativne uvide u obrasce percepcije, iskustva i stavove o korupciji u obrazovanju, posebno kada je riječ o spremnosti na prijavljivanje i povjerenju u institucije.
Gotovo svi roditelji uključeni u istraživanje smatraju da je korupcija u obrazovanju prisutna makar povremeno, dok značajan dio zaposlenih navodi da je lično svjedočio koruptivnim ili neetičkim praksama.
Takav stepen percepcije i iskustva ima realne posljedice po ponašanje aktera u sistemu, bez obzira na to da li se svaki pojedinačni slučaj može formalno dokazati.
Veliki broj roditelja vjeruje ili sumnja da uspjeh njihove djece zavisi od neformalnih faktora poput veza, poklona ili usluga. Ovakva sumnja proizvodi adaptivna ponašanja koja dugoročno podrivaju integritet sistema i jačaju toleranciju prema korupciji, čak i među onima koji se lično protive takvim praksama.
Izuzetno je niska stopa prijavljivanja korupcije. I roditelji i zaposleni u obrazovanju rijetko prijavljuju sumnje ili iskustva korupcije, čak i kada su ona direktna.
Glavne barijere su neznanje o procedurama, strah od odmazde i duboko ukorijenjeno uvjerenje da prijava neće dovesti do konkretnih rezultata. Posebno zabrinjava činjenica da se strah odnosi ne samo na formalne sankcije, već i na suptilne, neformalne oblike pritiska i odmazde.
Istraživanje je pokazalo i da je povjerenje u institucionalnu zaštitu nisko – ispitanici u velikoj mjeri ne vjeruju da bi oni ili njihova djeca bili adekvatno zaštićeni u slučaju prijavljivanja korupcije.
To nepovjerenje predstavlja centralni sistemski problem, jer direktno obesmišljava postojeće antikorupcijske mehanizme i podstiče kulturu ćutanja.
Paradoksalna je, ali izuzetno važna činjenica da većina ispitanika izražava spremnost da prijavi korupciju ukoliko bi postojali jasni kanali i vjerodostojna zaštita. Ovaj nalaz ukazuje da problem nije u nedostatku građanske svijesti ili integriteta, već u neadekvatnom institucionalnom okruženju koje ne podstiče etičko ponašanje.