SEDAM NANOGICA DOBILI SU OPTUŽENI FUNKCIONERI ZA ZLOUPOTREBU SLUŽBENOG POLOŽAJA I PRANJE NOVCA, ZA KOJA DJELA SU PREDVIĐENE KAZNE ZATVORA OD JEDNE DO 12 GODINA, KOJE SU SE MOGLE UBLAŽITI NAJVIŠE TRI, ODNOSNO ŠEST MJESECI
U 40 sporazuma Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u slučajevima milionskih prevara, zloupotreba položaja, pranja novca i utaje poreza okrivljenima su izrečene simbolične kazne – 28 uslovnih, sedam nanogica i pet zatvorskih osuda po šest mjeseci robije.
U najvećem broju ovih nagodbi, preciznije u 31 predmetu, odlučivao je predsjednik Višeg suda u Podgorici Boris Savić.
Kako je moguće da se za ovako teška djela za koje bi trebalo ići na višegodišnju robiju, izriču tako blage kazne, pa iako se radi o sporazumima o priznanju krivice?
Predsjednik Višeg suda Boris Savić za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) odgovara da je neprimjereno da komentariše odluke koje je sam donio, navodeći da su zakonite, te da je u obrazloženjima naveo razloge presuda.
”Elektronski sistem dodjele predmeta je takav da je nemoguće uticati koji će predmet dobiti koji sudija, a moje postupanje je posljedica toga što kao predsjednik krivičnog vanraspravnog vijeća učestvujem u rasporedu predmeta u kojima se sporazum dostavlja istovremeno sa optužnicom, a ne nakon nje”, naveo je Savić.
Kod sporazuma o priznanju krivice, kaznu ne odmjerava sud, već se o njoj dogovaraju tužilac i okrivljeni. Međutim, upravo bi sud trebalo da ima ključnu ulogu, jer može da odbije sporazum ukoliko je, između ostalog, dogovorena kazna neprimjerena.
Nakon smjene vlasti od 30. avgusta 2020. godine, više puta je saopšteno da će u fokusu Ministarstva pravde biti i brojni sporazumi potpisani sa počiniocima krivičnih djela.
Svi sporazumi SDT-a, a bilo ih je više stotina u posljednjih šest godina, odnose se na krivična djela organizovanog kriminala, korupcije, trgovine drogom, oružjem i ljudima.
Prema nezvaničnim informacijama CIN-CG-a iz vrha pravosuđa, najveći broj predmeta organizovanog kriminala i korupcije riješen je sporazumom, a ne kroz dokazivanje u sudskim postupcima, što bi, prema mišljenju pravnika, moglo biti problematično, jer govori o nedovoljnoj sposobnosti sistema da dokaže optužnice u sudskom procesu i rješava ih u razumnom roku.
U velikom broju slučajeva se kroz nagodbe optuženima za stvaranje kriminalne organizacije, prevare, pranja novca i zloupotrebe službenog položaja, gdje je motiv za kriminalne radnje novac, čak ne izriču novčane kazne. Tako mnogi od osuđenih, iako su učestvovali u milionskim finansijskim prevarama, ne vraćaju novac koji su nelegalno stekli.
U 40 sporazuma, u slučajevima milionskih prevara, zloupotreba položaja, pranja novca i utaje poreza, koje je CIN-CG analizirao, tužioci su u većini slučajeva optuženima stavljali na teret blaži stav od onog koji je predviđen za ta krivična djela.
Specijalna tužiteljka Lidija Mitrović, nagodila se u osam slučajeva.
Po jednu nagodbu sklopili su tužioci SDT-a Saša Čađenović, Sanja Jovićević, Stojanka Radović, Lidija Vukčević, Nataša Bošković i Zorica Milanović.
U 26 odluka, koje smo dobili po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, ne navodi se ime tužioca koji je sklopio sporazum.
Tako je 27 optuženih pripadnika kriminalnih grupa koje su utajile milione eura, među kojima su i lica iz medijski eksponiranih slučajeva “Klap” i “Vardar”, sporazumno osuđeno samo na uslovne kazne i da plate po par hiljada eura. Sve ove sporazume odobrio je sudija Savić, a većinu dogovora sklopila je tužiteljka Mitrović.
Okrivljeni u tih 27 nagodbi odgovarali su za krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije za koje je predviđena kazna zatvora od jedne do osam godina, i utaja poreza i doprinosa, za koju se ide u zatvor od jedne do šest godina uz novčanu kaznu.
Prema Krivičnom zakoniku (KZ) ove kazne se mogu ublažiti maksimum tri mjeseca, dok se za produžena krivična djela može izreći i teža kazna od propisane.
Sedam nanogica dobili su optuženi funkcioneri za zloupotrebu službenog položaja i pranje novca, za koja djela su predviđene kazne zatvora od jedne do 12 godina, koje su se mogle ublažiti najviše tri, odnosno šest mjeseci.
Tako je kućni zatvor od 75 dana dobio potpredsjednik budvanske opštine Milenko Medigović za zloupotrebu službenog položaja prilikom izgradnje petrovačkog šetališta. On je bio neposredno zadužen za praćenje investicije, a na teret mu je stavljeno da je od izvođača radova zahtijevao da izvodi radove koji nijesu predviđeni i tako oštetio opštinu za 232.543 eura. Pri tom, šetalište nikada nije završeno, a koštalo je oko osam miliona eura. Medigović nagodbom nije trebalo da plati ništa, osim par stotina eura sudskih troškova. Pored toga, na teret mu je stavljen najblaži stav za ovo krivično djelo. Prema šteti koja je napravljena, trebalo je da bude optužen za najteži stav sa predviđenom kaznom zatvora od dvije do 12 godina robije.
Ovu nagodbu je potvrdila sutkinja Višeg suda Suzana Mugoša, a u presudi ne piše koji je tužilac sklopio sporazum.
Kazne od po šest mjeseci zatvora dobili su Branislav Gugi Savić, Stjepan Skočajić i Dragoljub Milovanović, osuđeni u poznatim budvanskim korupcionaškim aferama. I to za djelo zloupotrebe službenog položaja, za koja su predviđene kazne zatvora od dvije do 12 godina. Nikome od njih nije izrečena novčana kazna, iako su štete po državu bile milionske. Nagodbama su čak njihove firme dobile samo uslovne osude, odnosno da ne moraju da plate novčane kazne, ukoliko ne počine nova krivična djela u roku od godinu.
Branislav Savić se dogovorio o dvije nagodbe zbog milionskih malverzacija u Budvi, jednu sa Sašom Čađenovićem i drugu sa Lidijom Vukčević. Oba puta je osuđen na po šest mjeseci zatvora.
Za druga dva sporazuma koja su sklopili Skočajić i Milovanović nema imena tužilaca. Oni su se teretili za malverzacije prilikom izgradnje platoa na Jazu i postrojenja otpadnih voda u Budvi. Sve nagodbe je prihvatio sudija Boris Savić.
Iako su CIN-CG i Centar za građanske slobode (CEGAS) od Višeg suda tražili sve presude po sporazumu o priznanju krivice od 2016, kada je novoformirani SDT preuzeo Milivoje Katnić, među 202 dostavljene odluke, nema nagodbi sa Svetozarem Marovićem i njegovim sinom Milošem i još nekoliko sporazuma u vezi sa aferm u Budvi.
Javnosti je poznato da se nekadašnji visoki funkcioner Demokratske partije socijalista (DPS) Svetozar Marović nagodio da, kao organizator kriminalne grupe koja je oštetila Budvu za preko 45 miliona eura, robija ukupno tri godine i devet mjeseci i da plati 100.000 eura. Takođe, trebalo je da u budžet vrati nešto preko milion eura. Međutim, on je do danas nedostupan Crnoj Gori, a kazna zastarijeva u oktobru 2026. godine. Država je do sada od njegove imovine uspjela da naplati samo trećinu novca koji potražuje. Njegov sin Miloš, takođe u bjekstvu, nagodio se da robija godinu i plati 385.000 eura. On je novac vratio, ali je zatvorska kazna zastarjela u septembru 2020. I ove sporazume aminovao je predsjednik Višeg suda Boris Savić.
Među 40 analiziranih sporazuma SDT-a, nalaze se i četiri povratnika. Sva četvorica su dobili uslovne kazne ili kućni zatvor. Tri sporazuma usvojio je predsjednik Višeg suda Boris Savić, a jedan sutkinja Dragica Vuković. U presudama koje smo imali na uvid, ne navode se imena tužilaca koji su sklopili dogovore.
U jednom od ova četiri slučaja je optuženi za pranje novca, koji je ranije osuđivan u inostranstvu za šverc kokaina, a novac “prao” u Crnoj Gori, nakon sporazuma sa SDT-om, osuđen na svega tri mjeseca kućnog zatvora i da plati 5.000 eura novčane kazne.
Drugi povratnik kome ne piše za šta je ranije osuđivan, uslovno je kažnjen na godinu i dva mjeseca i da plati 15.000 eura. Sudilo mu se za stvaranje kriminalne organizacije i produženu utaju poreza i doprinosa.
Treći povratnik osuđen je za utaju poreza i doprinosa uslovno šest mjeseci i novčano 5.000 eura.
Četvrti povratnik dobio je nanogicu šest mjeseci i da plati 2.000 eura za produženu prevaru i pranje novca.
EU traži ograničavanje nagodbi
U Izvještaju Evropske komisije (EK) za Crnu Goru iz 2021. godine ističe se da bi korišćenje sporazuma o priznavanju krivice trebalo ograničiti samo na izuzetne predmete, kako bi se Crna Gora efikasnije suočila sa izazovima korupcije i organizovanog kriminala.
U izvještaju ističu da bi kaznena politika za ova djela trebalo da bude dosljednija, kako bi se obuzdala korupcija i kriminal.
Međutim, upozorenja EU izgleda nijesu značila mnogo bivšem glavnom specijalnom tužiocu Katniću. Iako je on još polovinom 2019. rekao da se više sporazumi neće potpisivati sa okrivljenima za najteža krivična djela, već će se predlagati najstrože kazne, do toga nije došlo. Naprotiv, do kraja njegovog mandata nastavljena je praksa kojom se većina predmeta SDT-a rješavala nagodbom.
SDT je, u posljednjih šest godina, pored ovih 40 sporazuma, prema dokumentaciji dostavljenoj za naše istraživanje, potpisao i 93 nagodbe za organizovanu trgovinu drogom, 54 za trafiking, 11 kazni za trgovinu oružjem, dvije za šverc cigara i dvije za stvaranje kriminalne organizacije u vezi sa protestima Demokratskog fronta 2016. godine. Sve te nagodbe prihvatio je Viši sud u Podgorici.
U većini sklopljenih sporazuma pripadnici kriminalnih organizacija dobijali su po tri mjeseca zatvora za stvaranje kriminalne organizacije, za što je inače KZ-om zaprijećena kazna zatvora od jedne do osam godina. Robije u sporazumima gotovo po pravilu ne prelaze godinu za krivična djela kojima se bavi SDT.
I u većini ovih nagodbi, za djela u kojima je motiv izvršenja novac, gotovo da nema novčanih kazni ili su one simbolične. Interesantno je i da su žene imale još bolji položaj u postupcima za stvaranje kriminalne organizacije, pa su dobijale nanogice i uslovne kazne.
Tako je optužena pripadnica kriminalne organizacije koja je iznajmljivala stanove za skrivanje kriminalaca koji su spremali likvidacije, vršili nasilje, zastrašivanje, ubistva, šverc droge i prenosila im poruke, osuđena na šest mjeseci kućnog zatvora. Tu nagodbu sklopila je tužiteljka Tatjana Žižić, a usvojila sutkinja Biljana Uskoković.
I povratnicima nanogice ili par mjeseci zatvora
Njen “kolega” iz iste grupe, ranije osuđivan za stvaranje kriminalne organizacije i nedozvoljeno držanje oružja dobio je četiri mjeseca robije. Njemu su oduzete dvije automatske puške, pištolj, lovačka puška, municija… Nagodbu je sklopio Saša Čađenović, a usvojio Boris Savić. Zanimljivo je da u ovom predmetu isti tužilac i isti sudija strože kažnjavaju za ista djela dvojicu ranije neosuđivanih pripadnika te kriminalne grupe. Oni su dobili za trećinu više od povratnika – po šest mjeseci zatvora.
U većini analiziranih nagodbi ranije osuđivanim licima, to se nije uzimalo kao otežavajuća okolnost uz obrazloženje da se ne radi o istovrsnim krivičnim djelima ili da je proteklo određeno vrijeme od prethodne kazne. A i kada se radilo o istim krivičnim djelima simbolične kazne dogovarane su uz olakšavajuće okolnosti – priznanje, nezaposlenost, djeca, koje su po mišljenju sudova “relativizovale” ranije osude.
I za stvaranje kriminalne organizacije i krijumčarenje ljudi povratnici su robijali kući sa nanogicom, a i ovdje se dešavalo da veću kaznu od povratnika dobiju neosuđivana lica.
Tako su za stvaranje kriminalne organizacije i krijumčarenje ljudi trojica ranije neosuđivanih dobili šest, osam i deset mjeseci zatvora, dok su petorica povratnika osuđeni blažim kaznama – trojica nanogicu, a dvojica po pet mjeseci zatvora koje su već bili odležali u pritvoru. Sve ove nagodbe, osim dvije, aminovala je sutkinja Višeg suda Ana Vuković, a sklopila tužiteljka Mira Samardžić.
Dvije presude od osam i deset mjeseci zatvora za neosuđivane, potvrdili su sudije Biljana Uskoković i Dragoje Jović. Za krijumčarenje ljudi zaprijećena je kazna zatvora od jedne do deset godina koja se, prema KZ, može ublažiti tri mjeseca.
Komentarišući sklapanje sporazuma sa povratnicima, zastupnica Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava i bivša sutkinja Višeg suda Valentina Pavličić za CIN-CG ističe da bi takva vrsta nagodbi vrlo teško mogla zadovoljiti kriterijum pravičnosti, a naročito zahtjev da takva kazna odgovara svrsi izricanja sankcije.
Ona naglašava i da široka primjena uslovne osude i kazni ispod zakonskog minimuma koje se izriču prilikom sklapanja sporazuma, stvara percepciju kaznene politike kao blage i neadekvatne. To je i neka vrsta privilegije okrivljenih. Sporna je široka primjena ovog instituta, upozorava zastupnica Pavličić, posebno kod krivičnih djela organizovanog kriminala i korupcije.
Problematizuje i to što lica koja su osuđena nagodbom i dobili kaznu koju su sami dogovarali, veoma često koriste i druge povoljnosti koje ih sleduju u postupku izvršenja kazne, poput smanjenja kazne uslovnim otpustom ili pomilovanjem.
”Primjenom ovog instituta i te kako može biti narušen kredibilitet suda, ukoliko se od strane tužilaštva zanemari cilj generalne i opšte prevencije i isključivo se ima u vidu smanjenje broja predmeta i njihovo brzo okončanje”, ocjenjuje zastupnica Pavličić.
Sud odbio samo nekoliko sporazuma
Prema podacima iz izvještaja tužilaštava, sudovi su u posljednjih šest godina odbili samo nekoliko sporazuma, o kojima se dogovorio SDT.
Viši sud u Podgorici bi bio blokiran da nije bilo mogućnosti da se predmeti završavaju nagodbom, kaže za CIN-CG predsjednik tog suda Boris Savić.
”Da nije bio primjene ovog instituta, Viši sud bio do danas okupiran radom u takozvanim ‘budvanskim predmetima’ i veliko je pitanje koliko bi prostora ostalo i u sudu i u tužilaštvu za sve ostale predmete”, ocijenio je predsjednik Višeg suda.
Javnost ima pravo da izvodi zaključke o tome da li je kazna previsoka ili preniska, kaže Savić, ali ističe i da “rigorozne kazne nisu pokazale dobre rezultate u pogledu generalne i specijalne prevencije”.
Savić naglašava da je jedan od primarnih ciljeva sklapanja sporazuma bio i povraćaj oduzete imovinske koristi. Međutim, u većini presuda u koje je CIN-CG imao uvid, optuženi uglavnom nijesu nadoknadili štetu državi, niti im je oduzeta imovinska korist.
Institut sporazumnog priznanja krivice u Crnoj Gori se počeo koristiti od februara 2010. godine. Tada, prema ZKP-u, sporazum nije mogao biti zaključen za krivična djela za koja se predviđa kazna veća od 10 godina zatvora. Zakon je promijenjen u avgustu 2015. godine. Od tada su nagodbe moguće za sva krivična djela, osim za ratne zločine i terorizam. Tim izmjenama je propisano i da osumnjičeni, odnosno optuženi može inicirati sklapanje sporazuma, što se u praksi najčešće i dešava. Upravo te izmjene zakona su i dovele do širokog korišćenja ovog instituta od strane SDT-a i prakse po kojoj se kriminal isplati.
ULOGA SUDA MARGINALIZOVANA
Zastupnica Pavličić naglašava da je postupak pregovaranja netransparentan, a uloga suda marginalizovana, s obzirom na to da se pojavljuje samo u ulozi nekog ko potvrđuje dogovoreno.
”Sudska praksa i pitanje odmjeravanja pravde kroz ovaj institut je svedena na samo tkz. administriranje suda”, ocjenjuje Pavličić.
Predlaganje izricanja blaže kazne ispod zakonskog minimuma je moguće, dodaje ona, ali je državni tužilac u obavezi da poštuje opšta pravila za odmjeravanje i ublažavanje kazne.
”Sud je taj koji je ovlašćen da potvrdi da je to u skladu sa zakonom”, naglašava bivša sutkinja Višeg suda u Podgorici.
MINISTARSTVO ANALIZIRA SPORAZUME
Državni sekretar u Ministarstvu pravde Bojan Božović je za CIN-CG naveo da je u toku revizija krivičnog zakonodavstva i analiza primjene sporazumnog priznanja krivice, koje će dati jasne preporuke za eventualnu izmjenu zakona, ali i pomoći da se ovaj institut efikasnije primjenjuje. U fokusu će, tvrdi, biti i kaznena politika koja je ustanovljena nagodbama.
”Nerijetko je stručna javnost iznosila kritiku da sporazum o priznanju krivice nije ostvario svrhu, jer su sankcije bile mnogo blaže od ‘očekivanih’. Ako je tako zaista, a veliki broj indicija upućuje na to, moramo institucionalno djelovati i taj nedostatak riješiti što prije”, istakao je Božović.
Ovaj institut je jednim dijelom, dodaje on, opravdao svrhu i rasteretio sudske postupke, ali ne smije se zanemariti činjenica da je potrebno preispitati i zakonska rješenja u odnosu na žrtve krivičnih djela.
”Ovdje prije svega mislimo na krivična djela nasilje u porodici, trgovini ljudima i krivična djela protiv polnih sloboda”, istakao je on.
FRANCUSKA OGRANIČILA NAGODBE, U NJEMAČKOJ KLJUČNA ULOGA SUDA
U sistemima koji koriste institut sporazuma o priznanju krivice postoji ustaljena praksa vođenja tablica kaznene politike – uputstava koji omogućavaju učiniocu krivičnog djela da predvidi kaznu koja mu u konkretnom slučaju može biti izrečena.
U Njemačkoj sud ima ključnu ulogu u postupku sklapanja sporazuma i ima pravo određivanja donjeg minimuma i gornjeg maksimuma, prilikom odmjeravanja kazne, prije zaključivanja sporazuma o priznanju krivice.
Francuska je iz nagodbi isključila krivična djela ubistva, napada na život i tijelo, kao i protiv polnih sloboda, smatrajući da će na taj način biti pravednija prema žrtvi.
TUŽILAŠTVO NE REAGUJE
Vršiteljka dužnosti Vrhovnog državnog tužioca Maja Jovanović nije odgovorila na pitanja CIN-CG-a da li će učiniti nešto da se ovakva praksa dogovaranja konačno prekine, ali ni na niz drugih pitanja u vezi sa sporazumnim priznanjem krivice.
Pavličićeva, ali i Savić, ističu da bi upravo Vrhovno tužilaštvo trebalo da donese praktične smjernice, gdje bi se na detaljan način uredilo postupanje tužilaca prilikom pregovaranja.
”Takođe, smatram da princip transparentnosti kod ove vrste postupaka mora dobiti veći značaj, a posebno u kontekstu predmeta koji se nalaze u naročitom fokusu javnosti, poput predmeta iz oblasti organizovanog kriminala i korupcije”, zaključuje Pavličićeva.
Maja Boričić
Marija Popović Kalezić
Izvori: www.cin-cg.me
