Specijalno državno tužilaštvo (SDT) za korupciju i organizovani kriminal tokom prošle godine podiglo je 24 optužnice protiv 147 izvršioca krivičnih djela. Prema podacima SDT-a, specijalni tužioci su u 15 predmeta podigli optužnice protiv 91 lica za krivična djela organizovanog kriminala, u šest protiv 37 lica za djela visoke korupcije, u tri protiv devet lica za krivično djelo pranje novca i protiv 10 osoba za ostala krivična djela.
Prema podacima SDT-a, imovinska šteta iz optužnica za koruptivna krivična djela iznosila je 69.174.358,50 eura.
Sagovornici „Dana” navode da je pohvalno što SDT postiže rezultate, ali da statistika nije dovoljna, jer građani, koji u svakom istraživanju ističu korupciju kao jedan od glavnih društvenih problema, žele da osjete konkretnije benefite od rada tužilaca.
Koordinator programa za ljudska prava i pravde u NVO Građanska alijansa Zoran Vujičić ističe da je borba protiv korupcije ključna na našem putu ka Evropskoj uniji i konkretni rezultati u ovoj oblasti su pokazatelj koliko smo napredovali.
– Dobro je da je Specijalno državno tužilaštvo počelo konkretnije da se bavi korupcijom. Međutim, to što je SDT podiglo optužnice ne znači da će to na kraju rezultirati i osuđujućom presudom i eventualnim oduzimanjem imovinske koristi. Pa stoga na ovo gledam više kao statistički pokazatelj koji u suštini mnogo ne znači. Građani u svim istraživanjima ukazuju da je korupcija široko rasprostranjena u crnogorskom društvu – kazao je Vujičić.
On ističe da SDT mora mnogo efikasnije da uđe u ovu borbu i da ne smije biti propusta kao na primjeru građevinskih inspektora iz Budve koji nijesu procesuirani na vrijeme.
– Prijave protiv njih su stajale u fioci više mjeseci – ukazuje Vujičić.
Iako je SDT-u, kako primjećuje, potrebno još tužilaca i dodatno osnaživanje specijalnog policijskog tima, to ne smije biti razlog nepostupanja ili zakašnjelog postupanja u očiglednim koruptivnim slučajevima.
Izvršni direktor Centra za građanske slobode Boris Marić navodi da je korupcija, zahvaljujući brojnim propustima vršilaca vlasti, dobila prostor za sistemsko širenje. Već dugo se civilni sektor, kako navodi, bori da se institucije oslobode neprimjerenog političkog uticaja, da se profesionalizuju i budu samostalne u radu, da se ozbiljno shvati potreba sveobuhvatne borbe protiv korupcije, ali tek sada, kada je rasprostranjenost korupcije poprimila zabrinjavajuće razmjere, došlo je do određene reakcije tužilaštva.
– Pohvalno je što su se napravili ozbiljniji koraci, ali oni su još uvijek više dokaz da je korupcija sveprisutna i da tek predstoji proces jačanja institucija, koga nema bez jasne političke volje. Jasno je da je borba protiv korupcije selektivna, a taj pristup se razvija decenijama, vuče korijene još iz jednopartijskog sistema. Tužilaštvo je u kontinuitetu institucija jako kontrolisana od strane političke moći. Politički sistem u kome djeluje tužilaštvo, gdje nemamo smjenjivost vlasti, nije ohrabrujući – konstatuje Marić.
M.S.
Mršave rezultate koriste za debelo reklamiranje Boris Marić kaže da rezultati u borbi protiv korupcije realno postoje, ali su daleko od potrebnih.
– Jasno je da se jednim dijelom koriste kao marketing. Ono što zabrinjava je da društvu nedostaje suštinska debata o radu tužilaštva, zasnovana na jasnim argumentima i stručnosti. Mnogo je, sa jedne strane, propagandističke kritike, a, sa druge strane, neumjesnog marketinga. Takva situacija direktno potkopava ionako slabašan integritet tužilaštva. Crnogorskom društvu treba jasan glas iz tužilaštva, priznanje da je korupcija sistemska, da je njeno izvorište u političkim interesima, da je doprinijela jačanju organizovanog kriminala, da se ima jasna volja i plan za borbu, da će mač zakona biti prema svima jednak, bez selektivnosti. To bi primjera radi mogli da pokažu i spreme se za prve naredne izbore – zaključuje Marić.
Institut oduzimanja poslovne sposobnosti koji se primjenjuje kada su u pitanju osobe s invalititetom (OSI) jedan je od najdrastičnijih primjera onemogućavanja pristupa pravdi odnosno pristupa pravima za tu populaciju, a crnogorsko zakonodavstvo trebalo bi revidirati kako bi se prioritetno zaštitilo dostojanstvo osoba s invaliditetom.
Uz to neophodno je osigurati primjenu zakona u dijelu pristupačnosti u najširem smislu, ali i obezbijediti primjenu adaptacija u postupku pred sudom.To je saopšteno na okruglom stolu „Pristup pravdi za OSI i jednako priznanje pred zakonom“, koji je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), u saradnji s Centrom za građanske slobode (CEGAS), a u okviru projekta All = in Access 2 Justice – Svi jednaki u pristupu pravdi
Ukoliko bi došlo do odlaganja lokalnih izbora u Tivtu, to onda otvara potrebu za kompletnim ponavljanjem postupka nakon otklanjanja vanrednih okolnosti, ocijenili su pravnici. Iz kabineta crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića ranije su objasnili da ako bude uvedeno vanredno stanje zbog mogućeg širenja virusa korona, to bi onda za posledicu imalo i odlaganje tivatskih izbora, koji su zakazani za 5. april.
Pravnik i politički analitičar Boris Marić kaže da izbori u Tivtu mogu dobiti do sada nepoznat izraz u praksi.
– Da bi bili odloženi mora se uvesti vanredno stanje, što ovih dana negdje i živimo iako nije i formalno proglašeno. Odluka toga tipa može biti donijeta i za dio teritorije, što bi mogao postati formalni razlog odlaganja izbora u ovoj opštini. Posledice odlaganja su nepoznanica jednim dijelom. Prvo, ne znamo koliko će trajati situacija koja je dovela do vanrednih okolnosti. Duže trajanje obesmislilo bi dosadašnje izborne radnje i cio proces bi morao da se ponovi – kazao je Marić za „Dan”.
Objasnio je da nakon prestanka okolnosti zbog koji su izbori odloženi novi se moraju održati najkasnije u roku od 90 dana, po ukidanju vanrednog stanja.
– Do tada vlast bi u tehničkom smislu vršila dosadašnja uprava ili vladino povjereništvo. Ovdje je problem što je proces započeo i došlo je do potvrđivanja lista. U sadašnjoj pravnoj situaciji izbori bi bili održani. Pitanje je šta se dešava ako se zbog vanrednih okolnosti oni odlože. Mišljenja sam da se izborni proces ne bi mogao održati ni mjesecima kasnije, što je bitan protok roka koji otvara potrebu za kompletnim ponavljanjem postupka nakon otklanjanja vanrednih okolnosti. Naravno, ovo sve govorim u slučaju daljeg komplikovanja trenutne situacije i mogućnosti da ona potraje – ukazao je Marić.
M.V.
Isto kao u Srbiji Kako je istakao prof. dr Dejan Mirović, slična ali ne ista situacija u Srbiji sa odlaganjem republičkih izbora pokazuje da se već preduzete izborne radnje poput predaje lista ne poništavaju, već se odlaže kampanja i glasanje.
– Iako u Crnoj Gori nije formalno uvedeno vanredno stanje može se tvrditi da je de fakto situacija ista jer su suspendovana ljudska prava, poput slobode kretanja i okupljanja. U takvim uslovima se ne mogu sprovoditi izborne radnje i glasanje. Ono što je sigurno jeste, da sa ukidanjem mjera mora da se odredi i novi datum izbora i vrijeme izborne kampanje. Ovakvo tumačenje proizilazi iz načela zabrane retroaktivnosti, jer vanredne mjere ne mogu važiti za prošlost već za sadašnjost i budućnost – zaključio je Mirović.
„Osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost nema pravo sklapanja braka i porodice, pravo usvojenja, ne može biti podvrgnuta medicinsko-potpomognutoj oplodnji, donor, primiti organ, nema pravo zaposlenja, ne može biti korisnik usluga za život u zajednici koje podrazumijevaju ugovorni odnos, nema pravo glasa i izbora u funkcije“, rekao je Vojičić.
Institut oduzimanja poslovne sposobnosti koji se primjenjuje kada su u pitanju osobe sa invalititetom (OSI) jedan je od najdrastičnijih primjera onemogućavanja pristupa pravdi toj populaciji, saopšteno je na okruglom stolu u Podgorici. Na okruglom stolu „Pristup pravdi za OSI i jednako priznanje pred zakonom“, koji je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u saradnji s Centrom za građanske slobode (CEGAS), ocijenjeno je da bi crnogorsko zakonodavstvo trebalo revidirati kako bi se prioritetno zaštitilo dostojanstvo osoba s invaliditetom. Navodi se da je neophodno osigurati primjenu zakona u dijelu pristupačnosti u najširem smislu i obezbijediti primjenu adaptacija u postupku pred sudom, prenosi PR centar.
Predsjednik Skupštine UMHCG-a Milenko Vojičić istakao je da je propisivanje i primjena instituta oduzimanja poslovne sposobnosti za OSI jedan od najdrastičnijih primjera zakonskog ograničavanja prava i sloboda osoba s invaliditetom. „Osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost nema pravo sklapanja braka i porodice, pravo usvojenja, ne može biti podvrgnuta medicinsko-potpomognutoj oplodnji, donor, primiti organ, nema pravo zaposlenja, ne može biti korisnik usluga za život u zajednici koje podrazumijevaju ugovorni odnos, nema pravo glasa i izbora u funkcije“, rekao je Vojičić. On je kazao da se u tim situacijama prema OSI pristupa kao prema objektu, a ne subjektu prava. Vojičić je kazao da uprkos težnjama demokratskog društva, zasnovanog na poštovanju različitosti i jednakosti, promjena paradigme invaliditeta ne dešava se prvo u propisima, političkim dogovorima i odlukama, već sve promjene počinju od društva. Šefica Sektora za evropske integracije, politička pitanja, medije i informisanje u Delegaciji Evropske unije u Podgorici Plamena Halačeva ocijenila je da je potrebno uložiti dodatne napore na terenu i usklađivanju zakonodavstva sa Konvencijama Ujedinjenih nacija o pravima OSI. „Zabrinjavajuće je i to što zakonska definicija invaliditeta u Crnoj Gori ostaje uzrok višestrukih ograničenja i kršenja prava OSI. Pitanje rješenja poslovne sposobnosti treba da se riješi bez odlaganja, u skladu sa Konvencijom UN-a“, istakla je Halačeva. Prema njenim riječima, potrebno je da se što hitnije adaptiraju sudovi i druge prostorije za javnu upotrebu za OSI. „Zakonodavne norme se moraju konsolidovati, uključujući obuku prevodilaca znakovnog jezika, uključivanje pomoćnika i posrednika u suđenju, kao i preduzimanje drugih mjera. Fokus ne bi trebalo da bude samo na poboljšanju zakonodavstva“, rekla je Halačeva. Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Siniša Bjeković ukazao je da su brojne barijere sa kojima se suočavaju OSI, a da je jedna od njih situacija kada se neko lice lišava poslovne sposobnosti. „To je jedan od razloga nedostatka mogućnosti opšteg pristupa pravdi, kada je u pitanju ne samo Crna Gora, nego sve one države koje imaju jedan tako restriktivan pristup kada je u pitanju rješenje o poslovnoj sposobnosti“, rekao je Bjeković. On smatra da je drugi važan problom nedostatak pristupačnosti i uslova prilagođenosti za OSI u najširem smislu. „Još jedan važan segment je nedostatak informacija i svijesti o mogućnostima korišćenja pravnih sredstava koja su na raspolaganju OSI“, kazao je Bjeković. Koordinator pravnih poslova u Centru za monitoring i istraživanje (CeMI) Ivan Vukčević kazao je da je realizacija projekta UMHCG značajna jer se OSI i dalje suočavaju sa stigmom i određenim stepenom diskriminacije, neravnopravnim položajem, ali i nejednakim ili ograničenim šansama i mogućnostima. „Problem za OSI predstavlja pristup pravdi, kako fizički, tako i faktički jer određeni broj službenika i nosilaca pravosudne funkcije i dalje do kraja ne shvata koncept prava osoba s invaliditetom. Tačnije, ne shvataju da OSI ne traže nešto što im ne pripada, već da oni imaju jednaka prava kao i svi drugi građani, a da je država dužna da stvori preduslove i omogući im jednake mogućnosti za kvalitetan život“, istakao je Vukčević. On je ocijenio da je jednak tretman pred sudovima od ključnog značaja za OSI jer je to, kako je rekao, osnovni preduslov za ispunjavanje gotovo svih drugih prava i sloboda uzimajući u obzir da su pravosudni organi jedini koji mogu da obezbijede pravnu zaštitu svim građanima kada su im druga prava ugrožena Izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić, ukazala je da crnogorsko zakonodavstvo još uvijek „u dobroj mjeri“ ne razgraničava pojam intelektualnog ipsihosoijalnog ili poznatijeg kroz istoriju kao mentalnog invaliditeta, koji su dvije potpuno različite kategorije. „Međutim, zakonskim rješenjima, pa i onim iz pristupa pravdi, ova dva pojma se ne diferenciraju dovoljno dobro, zbog čega institut poslovne sposobnosti koristi pojmove poput duševno nezreo, duševno zaostao, duševno bolestan i slično, kojima obuhvatza obje ove kategorije, a definiše i djelimično i potpuno lišenje poslovne sposobnosti “, rekla je Vujačić. Ona je kazala da dodatno Zakon o zaštiti i ostvarivanju prava prava mentalno oboljelih lica, koji je u nadležnosti Ministasrtva zdravlja, propisuje spornu odredbu o potpunom ograničavanju slobode osoba za koje se pretpostavlja da imaju psihosocijalni invaliditet. Vujačić je ukazala i da crnogorsko zakonodavstvo ne propisuje univerzalnu definiciju invaliditeta, i da ne definiše na univerzalan način ko su OSI. „Zato u brojnim propisima, imamo situaciju da se dešava diskriminacija među samim kategorijama OSI, u odnosu na vrstu njihovog oštećenja i stepen oštećenja, a nekad i godine starosti“, rekla je Vujačić. Savjetnica u Vrhovnom sudu Crne Gore Bojana Bandović kazala je da je težnja svih sudskih vlasti, a među njima i crnogorske, da pravosudni sistem bude pravičan i djelotvoran, sa većom stopom efikasnosti i transparentnosti. „Da bi jedan sudski postupak bio pravičan, sva lica moraju imati jednak pristup pravdi i sudu, bez diskriminacije, kako bi zaštitili svoja prava. Vrhovni sud, kao najviši sud u državi, je veoma posvećen stvaranju pravnog prostora u kojem se poštuju prava svih osoba, bez diskriminacije po bilo kom osnovu“, istakla je Bandović. Ona je ocijenila da napredak koji je postignut u pogledu pristupa pravdi OSI ohrabruje, „ali mnogo posla je još pred nama“. „Možemo se saglasiti da su brojne aktivnosti u prethodnom periodu sprovedene uspješno i da su rezultati vidljivi, ali da još uvijek ima prostora za napredak u pogledu poboljšanja položaja OSI, naročito u dijelu fizičkog pristupa zgradi sudova“, kazala je Bandović. Generalni direktor za građansko zakonodavstvo i nadzor u Ministarstvu pravde Ibrahim Smailović kazao je da pravo na pristup pravdi mora biti dostupno svima, bez bilo kakve razlike. „Pravo na pristup pravdi OSI postiže se stvaranjem relevantnog normativnog okvira, kako kroz ratifikaciju međunarodnih dokumenata kojima se štite ta prava, tako i njhovim propisivanjem u odgovaraućim normativnim domaćim aktima, kao i njihovim pravilnim tumačenjem i praktičnom primjenom“, kazao je Smailović. Prema njegovim riječima, prospisivanje i praktična primjena su nužno povezani jer samo propisivanje bez praktične primjene gotovo da nema nikakav značaj. Izvršni direktor CEGAS-a Boris Marić kazao je da su u okviru projekta ispitivali da li postoji poseban registar postupaka u kojima učestvuju OSI. Advokat i osnivač CEGAS-a Sergej Sekulović kazao je da bi sudovi morali bar godinu da vode evidenciju o potrebama OSI u vezi s tumačima. „Nakon godinu, postojao bi određeni presjek na osnovu koga treba da se vidi koje su potrebe. Jedna od ideja u tom kontekstu je da se razmisli o tome da se određeni broj tumača, na osnovu procjene, stalno zaposle pri nekom sudu, da su dostupni da reaguju brzo da se obezbijedi efikasnost i ekonomičnost postupka, tako i dostojanstvo i pravo OSI u toku samog postupka“, istakao je Sekulović. Okrugli sto „Pristup pravdi za OSI i jednako priznanje pred zakonom“organizovan je u okviru projekta All = in Access 2 Justice – Svi jednaki u pristupu pravdi, koji je finansirala Evropska unija kroz program pretpristupne podrške (IPA), a kofinansiran je od Ministarstva javne uprave.
Preuzeto sa portala Vijesti
Link https://www.vijesti.me/vijesti/drustvo/smailovic-pravo-na-pristup-pravdi-dodatno-dobija-na-znacaju-kada-su-u-pitanju-osi
Poglavlje ne otvaraju zbog vladinih zloupotreba. Jasno je da je crnogorska vlada zloupotrebljavala državnu pomoć, smatra Marić
Boris Marić izvršni direktor CEGAS-a, rekao je da ne očekuje da će biti otvoreno poglavlje osam (konkurencija) u pregovorima Crne Gore sa EU, jer je jasno da je crnogorska vlada zloupotrebljavala državnu pomoć. To, kako ističe za „Dan“, direktno utiče na konkurenciju, pa je stav EU logičan. – Mada u Crnoj Gori konkurencija – ili jednake šanse za sve – mnogo teže su ugroženi od ove inicijalne. Poražavajući je odgovor na pitanje šta su preduslovi da postanete uspješan privrednik, da dobijete profitabilne koncesije, da budete podizvođač na velikim projektima tipa autoput – da ste bliski vlasti i familiji. To je poraz – istakao je Marić. Naveo je da je jasno da proces pregovora u skupštinskom Odboru za izborne reforme nije išao kako treba. – DPS ne pokazuje ozbiljnu namjeru da se dođe do tehničke vlade kao centra iz koga bi se realizovale i garantovale sve druge dogovorene mjere i normativna rješenja koja bi se eventualno usvojila u parlamentu. Cijeli set mjera mora pratiti izborni proces, gdje je kampanja već počela, tako da se već ozbiljno izgubilo na vremenu. Mora doći do drugačijeg organizovanja ASK, DIK, tužilaštva, Savjeta RTCG, ASK-a – mora se normativno omogućiti revizija biračkog spiska – a tehnička vlada bi bila garant sprovođenja nekih od mjera, ali prevashodno sprečavanja prikrivenog partijskog finansiranja iz državnih fondova – ukazao je Marić. Takođe je kazao da postoji jasan primjer slučaja „Ramada“, koji nije finansijski veliki ali je kao primjer više nego ozbiljan indikator. – Dva parametra loše govore o sudbini rada skupštinskog odbora, jedan je nemanje volje u DPS-a da dođe do dogovora o tehničkoj vladi, drugi je razjedinjenost opozicije – naglasio je Marić. Kaže da je puno primjera koji govore o sporosti i praktično neznatnom napretku u poglavljima 23 i 24 kao ključu pregovaračkog procesa sa EU. – Činjenica je da ni nakon sedam godina ne postoje završna mjerila za ova poglavlja. U međuvremenu čekamo nova pravila za pregovore. Istina je zakucala na vrata onih koji su pregovore pretvorili u političku platformu za ostanak na vlasti, a reforme uglavnom fingirali, pokrivajući preuzete obaveze statistikom bez suštine. Time je proces pregovora udaljen od građana i u njega se sve više sumnja – zaključio je Marić. M.V.
– Crna Gora je još 15. prosinca 2008. predala zahtjev za učlanjenje u Europsku Uniju, 17. prosinca 2010. je dobila status kandidata, 29. lipnja 2012. je započela pregovore sa Europskom Unijom, a 18. prosinca 2012. je otvorila i zatvorila prvo od 33 poglavlja. No, s obzirom da cijeli proces ide nekako sporo, koji su glavni problemu kad se radi u Crnoj Gori kao budućoj članici EU-a?
Tačno je da proces ide sporo i da mu se ne vidi jasan kraj. Sa jedne strane Crna Gora se može pohvaliti da je lider u integracionom procesu, ali je činjenica da je proces de facto već neko vrijeme u blokadi i da druge zemlje regiona Crnu Goru sustižu. Glavni problem se nalazi u činjenici da Crna Gora nema demokratsko iskustvo smjenjivosti vlasti, te da proces dubljih reformi, ili mjerljivih rezultata koji će biti rezultat depolitizovanih institucija ( ovdje se primarno misli na poglavlje 23 ) ne može da dobije svoju punoću, jer se institucije kreću između zahtjeva integracionog puta i političkog uticaja na njih. Konkretno, Crna Gora još nije u stanju da jasno razdvoji državno i partijsko, odnosno da se institucije koje moraju da djeluju nezavisno, samostalno i profesionalno istrgnu od neprimjerenog političkog uticaja. Sa ovim je povezano i nepovjerenje u izborni proces, pa se nakon svakih izbora osporava legitimitet izbornog rezultata. Ovo u bitnom koči crnogorsko društvo da iskoristi svoje potencijale i stalno ga drži u predreferendumskoj atmosferi ili u predpolitikom ambijentu.
– Premda je do zagrebačkog summita o proširenju EU na Zapadni Balkan ostalo još nešto manje od tri mjeseca, oko tog pitanja u EU postoje i dalje nesuglasice, primjerice Macron je izrazio skepsu glede proširenja. Sa svim tim u vezi, koliko je buduće proširenje EU na zapadni Balkan osim političkog također i sigurnosno pitanje, pa i kad se radi o Crnoj Gori?
Lelujanja oko perspektive politike proširenja sigurno da su unijela smutnju i uticala na pad entuzijazma. Dakle, potrebna nam je jasna politika koja je predvidiva i mjerljiva. Moraju se uvažiti unutrašnji razlozi svake države članice EU, pogotovo kada se radi o tako važnoj članici kao što je Francuska, jer serija kriza kroz koju je prošla EU je sigurno uticala na pad podrške politike proširenja unutar biračkog tijela pojedinih članica. Međutim, treba biti uporan u objašnjenju da će prostor Zapadnog Balkana kao integrisani prostor biti od koristi samoj EU, jer su prelivanja kriza koje ovaj prostor uporno proizvodi opasnost za samu EU i društva država članica. Ipak ne mislim da se to pitanje direktno javlja kao sigurnosno pitanje ( konkretno CG je članica NATO), ali indirektno se može uspostaviti veza. Gubljenje jasne perspektive otvara stare rane i stvara prostor za nestabilnost.
– Kad se sve uzme u obzir, hoće li Crna Gora ipak biti prva sljedeća članica EU-a, i o čemu to ovisi, ili ću se ići na ulazak u “paketu”, skupa s BiH, Srbijom, Makedonijom…?
To zavisi od političke procjene država članica. Ako se opredijele za individualni pristup, Crna Gora je idealna nova članica preko koje bi se jasno poslala poruka da se politika proširenja uzima ozbiljno. Tu prvenstveno mislim na veličinu Crne Gore koja potencijalne strahove čini iluzornim. Ako prevagu odnese drugi pristup tu se situacija prilično komplikuje i iz pozicija interesa Crne Gore ovaj scenario se javlja kao negativan, jer se dijeli sudbina drugih, ili preciznije, čini je zavisnom od političkih procesa i odluka zemalja regiona na koje ona objektivno ne može da utiče.
– Zaključno – Crna Gora je u NATO savezu, kako se na to gleda u javnosti danas?
Javnost je i dalje podijeljena u odnosu prema samom članstvu, ali bih rekao i da se to više ne doživljava kao pitanje biti ili ne biti. Sigurno je da je Crna Gora podigla stepen svoje bezbijednosti i da samo članstvo pokazuje određene benefite. Međutim, ostaje još dosta posla na polju demokratske konsolidacije i izgradnje vladavine prava. U krajnjem prava se stabilnost gradi iznutra i tu nas čeka proces političkog i demokratskog sazrijevanja.
Potrebno nam je novo okupljanje na pozicijama građanske ljevice. Što sa postojećim političkim snagama, što okupljanjem starih, novih aktera političke scene. Trebaju nam ljudi sa sposobnošću osmišljavanja političke scene, umjesto agresije, populizma i antiintelektualizma
MONITOR: Kakav je po vama aktuelni socijalni kontekst u kome se dešavaju masovne litije u organizaciji Mitropolije Crnogorsko primorske?
PEJOVIĆ: U Crnoj Gori prema Monstatu u 2018. godini, stopa rizika od siromaštva iznosi 23, 8 %, i ova stopa se odnosi na stanovništvo čiji je dohodak ispod praga rizika od siromaštva koji Monstat procjenjuje na 2.270 eura godišnje za jednočlano domaćinstvo, odnosno 189 eura mjesečno. Za četvoročlano domaćinstvo prag siromaštva je dohodak od 4.766 eura godišnje, odnosno 397 eura mjesečno. Prema Upravi za statistiku i Unicefu u riziku od siromaštva se nalazi čak 32,4% djece. U 2018. godini u sjevernom regionu je 40 % stanovništva u riziku od siromaštva. Takođe, tom riziku je izložen svaki treći stanovnik ruralnih područja. Socijalne razlike u Crnoj Gori su izražene – 20% stanovništvaprihoduje čak 40% raspoloživog dohodka, dok 20% prihoduje svega 5,4% ukupnog dohodka stanovništva. Ovi Podaci potiču iz Monstatove „Ankete o dohotku i uslovima života“ za 2018. godinu. Komentar ovih pokazatelja ostavljam čitaocu.
Kada ljude socijalno marginalizujete i osiromašite, kada izgube vjeru u prosperitet, lični i društveni, oni se po pravilu okreću katemeljnim, fundamentalnim vrijednostima kao što su crkva i religija. Ako ih dodatno podstaknete da vjeruju da ćete i tu nešto da im oduzmete, onda se ne treba čuditi buntu u vidu litija koje je proteklih sedmica organizovala Mitropolija Crnogorsko primorska. Nameće se ovdje puno pitanja, prvo je svakako – što je država uradila u proteklih 15 godina od refereduma na ovamo da socijalno integriše društvo i ponudi mu objektivan prosperitet? Da li to što u nizu anketa građani više vjeruju Mitropoliji nego državnim institucijama govori više o slabosti državnih institucija nego o crkvi koja je već vjekovima to što jeste? Da li se identitet jedne nacije gradi (isključivo) sviješću o specifičnosti kulturnog i istorijskog identiteta proisteklog iz istorijske dijalektike i standardizijom jezika, ili pak socijalnom kohezijom, kao i političkom inkluzijom. Eto recimo Švajcarskoj ne smeta što kulturnoi lingvistički ima germanski, frankofonski, italijanski i retroromanski identitet, da bi bila politički integrisana i ekonomski bogata zajednica.Ako vladavinu bazirate na siromaštvu i identitetskim pitanjima, onda kao zajednica balansirate na ivici žileta.
MONITOR: Kako vidite položaj Mitropolije Crnogorsko primorske?
PEJOVIĆ: Odnosi države Crne Gore i Mitropolije su kompleksni i opterećeni negiranjem crnogorskog identiteta od strane velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve. Identiteta iz koga je i nastala savremena država Crna Gora.
Mada je ustavom i evropskim pravnim nasljeđem crkva odvojena od države, legitimno je od Mitropolije Crnogorske primorske, kao crkve sa najvećim brojem vjernika, očekivati veću samostalnost, osobito onu kadrovske i političke prirode u odnosu na Beograd. Crkva ne bi smjela biti instrument bilo čije politike. Mitropolija Crnogorsko primorska treba deklarativno da prihvati nezavisnost Crne Gore. Takođe, možda na prvom mjestu neohodno je da pruži ruku prema drugim vjerskim zajednicama posebno prema Islamskoj zajednici Crne Gore. Država i crkva treba da grade dijalog kroz odnos međusobnog poštovanja. Pitanja, uključujući i ona imovinske prirode se moraju rješavati transparentno, inkluzivno, uz poštovanje Ustava Crne Gore.
Na kraju ili na početku, u aktuelnom kontekstu neophodno je naglasiti da bi sve strane trebalo da izbjegavaju nasilje koje bi moglo da ima nesagledive posljedice.
MONITOR: Kako vidite stanje političkog sistema u Crnoj Gori?
PEJOVIĆ: Smatram da je našpolitički sistem od 2012. godine skrenuo u desno. Uopšte 2012. godina je znakovita, od građanskih protesta MANS-a i sindikata, premijera Igora Lukšića koji je demokratski korektno otvorio vrata za dialog organizatorima protesta, do formiranja Fronta i povratka Đukanovića na premijersko mjesto, čime su šahovke figure na tabli postavljene za zaokret u pogrešnom smjeru. Mada je Front zamišljen kao građanski savez nezavisnih pojedinaca, istaknutih profesionalaca, koje bi partije osnivači Fronta organizaciono podržale, već se poposlaničkoj listi 2012. godine vidjelo da će to biti tvrdo desničarska organizacija sa nacionalnim, srpskim predznakom. Ovo je svakakoolakšalo pomenuto vraćanje Đukanovića na premijersko mjesto 2013. godine. Svakome iole upućenom u međunarodnu politiku, bilo je jasno da je pitanje pristupanja NATO paktu neupitno, budući da smo bili jedini dio sjevernog Mediterana kojinije pokriven ovim vojno političkim savezom. Front je u tome vidio priliku da obnovi predreferendumski diskurs. Na ovaj način je u očima zapadne politike Front legitimisao vladajuću partiju, što će vlastima opet olakšati razbijanje protesta sa primarno građanskom energijom oktobra 2015. godine. Potom će doći mučna 2016. godina sa aferom “državni udar”, koja će politički sistem gurnuti u stanje neregularnosti. Umjesto da se nakon izbornog dana pod hipotekom državnog udara, formira nova Vlada povjerenja sastavljena od vladajućih i građanskih partija, u cilju ponavljanja izbora, vlast je iskoristila podršku Zapada i u polupraznoj Skupštini, izabrala Vladu nepotpunog legitimiteta koja će potrošiti puni mandat. Posljedice neregularnosti političkog sistema se direktno reflektuju na ekonomiju, tako da prosječna zarada u Crnoj Gori stagnira čitavu deceniju, mada se Vlada hvali privrednim rastom.
Vladajućoj partiji su u opoziciji odgovarale snage koje imaju problem sa prihvatanjem državnosti Crne Gore, kako bi vršili obostranu mobilizaciju birača. Na drugoj strani one partije koje su prihvatale da je pitanje državnog statusa riješeno i bazirale se na životna, egzistencijalna pitanja, bile bi predmet udara sa obije strane, i režim se nebi zadovoljavao nestajanjem ovih partija, već bi sprovodio marginalizaciju idiskriminaciju njihovih istaknutih članova, valjda da bi poslao poruku kako će proći svako kopolitiku doživi kao borbu protiv korupcije odnosno, zalaganje za uspostavljanje pravne države. Na žalost Crna Gora je zemlja progona, diskriminacije i marginalizacije oponenata, a najtužnije je što naši zapadni saveznici to pasivnoposmatraju, na štetu demokratskih procesa Crne Gore.
MONITOR: Premijer je pozvao na razgovore u kontekstu aktuelne političke krize. Kakva suvaša očekivanja od ovih pregovora?
PEJOVIĆ: Loša poruka jeste u tome što je potrebno da na ulice izađe desetine hiljada građana da bi Vlada prizanala da se nalazimo u krizi. Da je opozicija samo prije par mjeseci tražila pregovore od Vlade oni bi vjerovatno bili ignorisani. Smatram da bi najodgovornije bilo formirati nekuprelaznuVladu koja bi organizovala izbore, no takva inicijativa je ignorisana još za vrijeme prošlogodišnjih protesta. Nalazimo se u situacijikoju bi politikolozi dijagnostifikovali kao “spiralu negativnog funkcionisanja institucija”. Stanje u političkom sistemu ne obećava pozitivne promjene, čak i da se one dogode. Institucije i partije čine ljudi, a nakon decenije negativne kadrovske selekcije, nisam siguran da bi promjene čak i da se dogodedonijele pozitivne rezultate.
MONITOR: Da li ipak nazirete izlazak iz krize?
PEJOVIĆ: Potrebno nam je novo okupljanje na pozicijama građanske ljevice. Što sa postojećim političkim snagama, što okupljanjem starih, novihaktera političke scene. Trebaju nam ljudi sasposobnošću osmišljavanja političke scene, umjesto agresije, populizma i antiintelektualizma.Slažem se sa mišljenjem gospodina Blagoja Grahovca da je Crnoj Gori potreban novi narodni “antifašistički ustanak” protiv sa jedne strane “privatno državnog”, a sa druge strane “velikodržavnog” fašizma, koji su dva lica iste novčanice, “zarađen” u prvobitnoj akumulaciji kapitala 90 tih godina. Društvu su potrebne politike privrednog razvoja, i nove investicije. Na žalost ovakve teme su na marginama u kriznim periodima, kada populizam ima primat nad ekspertskim znanjima.
MONITOR: Nalazimo se u izbornoj godini a jošnije završena reforma izbornog zakonodavstva?
PEJOVIĆ: Izborno zakonodavstvo je naš Skadar na Bojani, koji vile sruše što god se u zakonu napiše. Jednostavno na jednoj strani imate koaliciju vladajuće partije, državnih institucija i privatnog kapitala, a na drugoj strani su opozicione partije limitiranih finansijskih i organizacionih kapaciteta. To je potpuno neravnopravna politička utakmica sa već decenijski poznatim pobjednikom. Građani su od te igre umorni, i nadaju se da promjene mogu doći vaninstitucionalnim metodama političkog djelovanja.Što opet generalno nije dobro za stabilnost zajednice.
MONITOR: Kakvo je vaše mišljene o ulozi Evropske unije u Crnoj Gori i regionu?
PEJOVIĆ: Smatram da je EU istorijski dužna da integriše “zapadni Balkan”. Slažem se sa mišljenjima da je Evropa ovaj prostor koji se primarno sastoji od republika bivše Jugoslavije, trebala da integriše još prije raspada velike Jugoslavije kako bi se prevenirali ratni sukobi i potpuni raspad jugoslovenske federacije. Ovaj prostor se takođe mogao integrisati zajedno sa ostalim balkanskim državama Bugarskom, Rumunijom, ili makar zajedno sa Hrvatskom. Na žalost zapadni Balkan kao da je getoiziran i zaboravljen od EU. Stabilokratija kao vid fasadne demokratije, u biti autokratije, možda iz Brisela i Wašingtona izgleda prihvatljivo, dok su samim društvima, donosi političku a time i ekonomsku stagnaciju, antiintelektualizam u politici i kulturi, što su manifestacije fašizma. U ekonomskom i političkom smislu evropa je propustila ono što je najmanje mogla da uradi, a to je da saobraćajno i infrastrukturno integriše region.
U odnosu prema domaćoj političkoj sceni, Brisel i Vašington nikad nisu pokušali da u opoziciji iskreno nađu saveznika. Što je po mom mišljenju gurnulo u ruski zagrljaj jedan dio opozicije, dodatno komplikujući političku scenu u kontekstu globalne političke dinamike. Ne rijetko bi zapadni centri moći koristili građansku opoziciju kada je trebalo dati neku vrstu podrške većini, i nakon toga bi istu tu opoziciju ostavljali pod pritiskom vladajućih partija i nacionalne opozicije sa druge strane. Ovakav odnos zapadnih centara moći prema Crnoj Gori suštini je uticao na formiranje negativne konjukture naše političke scene. Smatram da bi EU trebala aktivnije da pomogne Crnoj Gori, kako kroz političko posredovanje, tako i kroz veće investicije, što bi pomoglo otvaranju novih radnih mjesta i umanjenju siromaštva.
