Centar za građanske slobode (NVO CEGAS), je kroz brojna praćenja i analizu rada na polju sudskih vještaka došao do mnoštva nedostataka i nedorečenosti, kako u normativnom, tako i u suštinskom smislu.
Ako uzmemo u obzir brojku od preko 700 sudskih vještaka u Crnoj Gori, čiji spisak uredno ažurira Ministarstvo pravde, postavlja se pitanje – kako se vodi kontrola njihovog odabira i rada, ako je prema analizi Svjetske banke mišljenje 52,9 odsto sudija i 69,5 odsto tužilaca da nedostatak kvalifikovanih vještaka iz određenih oblasti negativno utiče na kvalitet i efikasnost suđenja?
Samo podatak da je u periodu od 2017-2022. godine, razriješen samo jedan sudski vještak, a da je 2023. godine predat samo jedan predlog za razrješenje sudskog vještaka, dovoljno može govoriti o kontrolnoj ulozi Komisije za vještake, koju po Zakonu o sudskim vještacima čine jedan član iz reda sudija, jedan član iz reda državnih tužilaca, dva člana iz reda sudskih vještaka i jedan član iz organa državne uprave nadležnog za poslove pravosuđa.
Uočili smo i da su različiti načini praćenja isplate, angažovanja, a onda i načina odabira sudskih vještaka, kako od sudstva, tako i od strane tužilaštva u crnogorskom pravosuđu.
Ako od ukupnog broja sudskih vještaka, koji se nalaze na ažuriranom spisku sudskih vještaka Ministarstva pravde, imamo angažovanih svega 34,7% u 2023 .godini, nejasno je šta se dešava sa onih 65,3%.
Uz saradnju sa Udruženjem sudskih vještaka, uočili smo da je i jedna od potencijalnih nejasnoća i problema to da sudski vještaci, kako nijesu u zakonskoj obavezi da pripadaju Udruženju sudskih vještaka, nemaju veliki broj učlanjenja članova u ovo Udruženje, pa im tako pripada svega 25,4% članova Udruženja od ukupnog broja sudskih vještaka u Crnoj Gori.
Angažovanje CEGAS-a, na polju sudskih vještaka, pored saradnje sa Udruženjem sudskih vještaka, Ministarstva pravde i Tužilačkog savjeta, naišlo je na odgovor Sudskog savjeta da je on nenadležan za pitanja koja se odnose na rad sudskih vještaka od 2016. godine, kada je stupio na snagu Zakon o sudskim vještacima, bez obzira na činjenicu da se preko Opšte sjednice Vrhovnog suda delegira jedan član Komisije za vještake.
Iako u Komisiji za vještake jedan od članova i jeste iz reda sudija koji se imenuje na predlog Opšte sjednice Vrhovnog suda Crne Gore, a predsjednik iste se imenuje iz reda sudija ili državnih tužilaca, dok postupak razrješenja upravo podnosi predsjednik suda, rukovodilac državnog tužilaštva, starješina drugog organa koji vodi postupak, sudija i državni tužilac u čijem predmetu je postupao vještak, nejasno je pozivanje na nenadležnost od strane Sudskog savjeta za način funkcionisanja cjelokupnog polja sudskih vještaka.
CEGAS smatra da se zajedničkim naporima svih aktera pravosuđa, kao i Minista pravde i Udruženja sudskih vještaka, uz zainteresovani civilni sektor i javnost, ovo pitanje jedino valjano može riješiti.
NVO Centar za građanske slobode smatra da Izmjena Zakona o državnom tužilaštvu ima brojne nedorečenosti i praznine kao i da su izmjene u velikoj mjeri površne a ne suštinske. Na pojedinim mjestima imamo članove u mogućoj koliziji, uz određene novine koje treba pohvaliti.
Sastav članova Tužilačkog savjeta je za crnogorske prilike problematičan, razumijevajući potrebu da se uvaži stav Venecijanske komisije, pa tako imamo 5 članova koji dolaze iz tužilaštva, a 5 onih koji posredno ili neposredno bira Parlament, ALI ne smijemo zaboraviti da negativna solidarnost tužioca/teljki i postojanje slabe kritičke misli prema sopstvenom i radu drugih kolega/inica, vodila nas je do toga da su svi ocjenjivani najvisočijom ocjenom, a onda i da disciplinski postupci i postupci pred Komisijom za etički kodeks, nijesu dali nikakve rezultate, kao i to da nas je skorija promjena članstva TS dovela do nekih, nemalih rješenja. Ovakav izbor članstva bi nas vratio u pređašnje stanje, posebno ako uzmemo u obzir mali broj istaknutih pravnika (svega 3).
Razumijevajući zaštitu toka postupka, kao i zaštitu pojedinosti iz predmeta o kojima se raspravlja, ne vidimo, zašto o javnosti postupka utvrđivanja disciplinske odgovornosti može odlučivati državni tužilac o čijoj se odgovornosti odlučuje. Ne vidimo gdje se tu vodilo računa o zaštiti ostalih kojih se predmet tiče i o kojima se raspravlja na sjednici TS?
CEGAS smatra da se ovo pitanje rješava na nivou TS, u skladu sa Poslovnikom o radu, koji je i do sada uređivao ovo pitanje.
U slučaju određivanja vršioca dužnosti Vrhovnog državnog tužilaštva, vršilac dužnosti se bira iz reda državnih tužilaca Vrhovnog državnog tužilaštva – smatramo da to nije dobro rješenje jer nije u saglasju sa uslovima za izbor vrhovnog državnog tužioca, a s obzirom na to da ima sva prava i obaveze kao i VDT, nije jasno odakle proizilaze ova ograničenja. Dodatno, ovime se može podsticati solidarnost među vrhovnim državnim tužiocima, koji su najbliže sarađivali sa onim koji odlazi sa te funkcije, tj. VDT.
Ovo čini povraćaj na raniji Zakon o državnom tužilaštvu iz 2015., sa još užim (rigoroznijim) krugom za izbor v.d. VDT, jer je tada izbor bio širi, makar na sva tužilaštva.
Ističemo da u zakonu nije jasno uređeno na koji način se članstvo u TS, nakon izlaska iz njega, ne smije upotrijebiti za napredovanje u poslu.
Na koji način će se vrednovati kvantitet rada državnih tužilaca u odnosu na date procente, “ako mu rezultati rada budu preko 20% ispod prosječnih mjerila kvantiteta rada u određenoj vrsti predmeta koje utvrđuje Tužilački savjet, prema veličini državnog tužilaštva”. Nejasno je kojom metodom Tužilački savjet određuje ove procente. Slično je i u Članu 47 gdje se kod najtežeg disciplinskog prekršaja kaže : “Pod nestručnim i nesavjesnim obavljanjem tužilačke funkcije smatra se ako državni tužilac: 1) bez opravdanih razloga ne ostvaruje najmanje 60% rezultata u pogledu kvantiteta rada u odnosu na prosječna mjerila kvaliteta u određenoj vrsti predmeta koje utvrđuje Tužilački savjet…”
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o specijalnom državnom tužilaštvu je takođe pretrpio isuviše male izmjene, skoro neznatne.
U Članu 1lista javnih funkcionera se mora produžiti značajno.
Suštinski nema promjena u odnosu na prethodni zakon, sa akcentom na uslove za kandidate koji mogu konkurisati na mjesto specijalnog državnog tužioca, koji je strogo određen za sudijsku, tužilačku ili advokatsku funkciju.
Smatramo da bi bilo nužno ove uslove proširiti i na policjske inspektore sa dugogodišnjim iskustvom u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, kao i istaknute pravnike koji se već dugo bave ovom problematikom. Time bi iskustva specijalnog tužilaštva bila bogatija, a i umanjio bi se rizik od negativne solidarnosti tužilaca i sudija, koji bi se konstantno javljali za ovu poziciju.
Bilo bi dobro da Tužilački savjet bira Glavnog specijalnog tužioca na predlog Vrhovnog državnog tužioca, kao i da specijalne tužioce takođe bira Tužilački savjet, ali na predlog Glavnog specijalnog tužioca. Tu bi došlo do pojačane odgovornosti predlagača, kao i tima za čiji su rad odgovorni.
Provjere onih koji konkurišu za ove pozicije su nužne. Od bezbjedonosnih provjera, preko imovnog stanja, do svih prilika koje ih određuju za ovu funkciju.
Način ocjenjivanja rada Glavnog i specijalnih državnih tužilaca mora biti posebno tertiran, s obzirom na specifičnost krivičnih djela.
Potrebno je dodatno urediti odnos između Specijalnog tužilaštva i Specijalnog istražnog tima, ili pak razmišljati o tome da Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno odjeljenje policije funkcionišu nezavisno i samostalno od Uprave policije.
Izmjenama pomenutog Zakona nije precizirano kako će se smanjiti opseg krivičnih djela koja su u nadležnosti specijalnog državnog tužilaštva, iz razloga prevelikog broja predmeta i nemogućnosti procesuiranja u razumnom roku.
CEGAS ističe i to da izmjene nijesu razradile odnos Policije i Specijalnog državnog tužilaštva onako kako bi to bilo najučinkovitije.
CEGAS (Centar za građanske slobode) je prateći upotrebu i način kontrole mjera tajnog nadzora, koje privremeno ograničavaju prava građana/ki, zagarantovanih Ustavom i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, a koje (mjere) bi trebale biti u cilju suprotstavljanja teškim krivičnim djelima, počeo da sumnja na valjanu upotrebu ovog instituta, ako uzmemo u obzir veliki broj sprovedenih, nesrazmjeno mali broj onih koji rezultiraju osuđujućim presudama i nesprovođenje kontrole.
Kada adekvatne kontrole nema, a i kada nam se ograničava pristup brojkama, svakako da sumnja u valjano sprovedene mehanizme mjera tajnog nadzora ne izostaje.
Pored sudske i tužilačke kontrole mjera tajnog nadzora u vidu odobravanja istih i praćenja procedure sprovođenja u kontinuitetu, kao i parlamentarnog nadzora, CEGAS se obratio Ministatsvu unutrašnjih poslova, Odjeljenju za unutrašnju kontrolu rada policije, preko Zahtjeva za slobodan pristup informaciji, tražeći broj kontrolisanih mjera tajnog nadzora u periodu za 2020, 2021, 2022. i 2023.godinu, gdje smo dobili odbijajuće Rješenje, jer kako navode iz Ministarstva unutrašnjih poslova, “traženi podaci se odnose na dokumentaciju koja je označena stepenom tajnosti”.
CEGAS smatra da podatak o broju kontrolisanih mjera tajnog nadzora ne može i ne smije biti tajni podatak, čime se svakako ne može ugroziti ničije pravo, kao ni sam postupak, već se isključivo može saznati da li se ovo Odjeljenje i u kojoj mjeri bavi poslovima iz svoje nadležnosti, u dijelu kontrole sprovođenja mjera tajnog nadzora.
Pored broja kontrolisanih mjera tajnog nadzora, od svih institucija koje na to imaju pravo, CEGAS smatra da bi bilo dobro imati broj i o uništenom materijalu, dobijenom mjerama tajnog nadzora, kao i broj onih kojima su bez zakonskih ograničenja prisustvovala lica koja su bila predmet mjera tajnog nadzora.
Bilo bi dobro znati u kojem broju se obavještavaju lica prema kojima je preduzeta mjera tajnog nadzora, u slučaju kada ne dođe do pokretanja krivičnog postupka (a njih ima u velikom broju), u skladu sa Članom 162 Zakona o krivičnom postupku Crne Gore.
U cilju zaštite prava građana/ki, u budućem Izvještaju o radu Državnog tužilaštva i Tužilačkog savjeta, bilo bi dobro da se u dijelu obavještenja o sprovedenim MTN, nađe i rubrika sa brojkom onih lica koja su obaviještena o sprovedenim MTN, jer su sama bila predmet mjera, a protiv njih se nije sproveo krivični postupak, u skadu sa ZKP-om.
Unutrašnji nadzor državnih tužilaštava čini još jedan vid kontrole rada cjelokupne tužilačke organizacije.
Kako se Centar za građanske slobode (CEGAS) i ranijih godina, između ostalog, bavio ovom vrstom nadzora kao i njegovom primjenom, uputili smo Zahtjev za slobodan pristup informaciji, 27.12.2023. godine Vrhovnom državnom tužilaštvu, u kojem smo tražili dostavljanje informacije o “izvršenom nadzoru prema Specijalnom i Višim tužilaštvima, kao i akta koja prate nadzor u skladu sa Zakonom i utvrđenim Planom nadzora za 2023.”.
Dobili smo odbijajuće Rješenje.
Po prvi put, u obrazloženju se navodi da Vrhovno državno tužilaštvo posjeduje informaciju, za koju je propisana mogućnost ograničenja pristupa informaciji, na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama. U navedenim članovima jasno stoji da se pristup informaciji može ograničiti ako je to u interesu prevencije istrage i gonjenja izvršilaca krivičnih djela.
“Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore je uzelo u obzir činjenicu da tužilaštvo, u skladu sa svojim ovlašćenjima, koja su mu data Ustavom i zakonima u svom posjedu ima vrlo osjetljive podatke, čije bi objavljivanje predstavljalo kršenje zakona i nanošenje znatne štete na prava i slobode lica na koja se ti podaci odnose.”
U obrazloženju, dalje se navodi, da je “Vrhovno državno tužilaštvo sprovelo test štetnosti i utvrdilo da u konkretnoj upravnoj stvari se vrši odbijanje zahtjeva sa razloga što je članom 14 stav 1 tačka 3 alineja 3,4,5,7 Zakona o slobodnom pristupu informacijama propisano ograničenje pristupa informaciji, traženim informacijama u cjelosti te da bi prije okončanja postupka mogle nastupiti štetne posljedice kako po organ koji je preduzimao radnje, druge aktivnosti na osnovu kojih su prikupljeni dokazi izviđajem i istragom tako i u odnosu na lica protiv kojih su sprovedene radnje…”
Odbijajuće Rješenje CEGAS dobija i od Višeg državnog tužilaštva Podgorica, gjde smo na isti Zahtjev za slobodan pristup informaciji tražili informaciju o nadzoru nad osnovnim državnim tužilaštvima kao i akta koja prate nadzor predviđen Planom nadzora za 2023. U obrazloženju se, između ostaloga navodi, da se pristup informaciji ograničava jer bi “dostavljanje tražene informacije omogućilo uvid u sadržinu preduzetih radnji u predkrivičnom i krivičnom postupku, jer se isti može pokrenuti ponovo ako na to ukažu nove činjenice i novi dokazi, sve do nastupanja rokova zastarjelosti propisanih članom 124i 125 Krivičnog zakonika Crne Gore”. I ovo tužilaštvo sprovelo je test štetnosti, te je utvrdio da bi se objelodanjivanjem tražene informacije značajno ugrozio interes, odnosno izazvale štetne posljedice.
Isti slučaj odbijanja, uslijedio je i od Višeg državnog tužilaštva Bijelo Polje, te se utvrdilo “da je informacija takvog karaktera da nijesu ispunjeni uslovi koji su propisani članom 17 Zakona o slobodnom pristupu informacijama, posebno uzimajući u obzir da bi dostavljanje tražene informacije omogućilo uvid u sadržinu preduzetih radnji u predkrivičnom i krivičnom postupku, a za koje je propisana mogućnost ograničenja Zakonom o slobodnom pristupu informacijama.’’
Centar za građanske slobode (CEGAS), raduje činjenica da VDT kreće u nadzor, u dijelu unutrašnje kontrole tužilaštava, ako uzmemo u obzir ovu problematiku ranijih godina, pogotovu kada je kontrola nad ranijim SDT-om u pitanju, ali isto tako zabrinjava odbijajuće Rješenje, gdje ne vidimo razloge za odbijanjem, u dijelu dostavljanja Plana nadzora za 2023.godinu, kao i Odluke o vršenju nadzora, bez preciziranja konkretnih slučajeva i pronalaženja nepravilnosti, uz zaštitu svega što ne smije biti dato javnosti na uvid, koje se svakako na određeni, zakonom prihvatljiv način, moraju naći u Izvještaju o radu Tužilačkog savjeta i državnog tužilaštva za 2023.godinu.
U ranijem periodu, CEGAS je, prateći unutrašnji nadzor državnih tužilaštava, uočio nepostojanje interne kontrole među tužilaštvima, iako ga Zakon eksplicitno nalaže. Od toga da SDT niko nije kontrolisao, za vrijeme GST Katnića, a onda i značajan izostanak nadzora u drugim tužilaštvima. Odgovornost za ovakav vid propustra je izostala. Nad SDT-om je prvi put vršen nadzor za 2016. godinu, pa je tek u 2021. započet (29. januara 2021. god.), Odlukom vd VDT-a, koja se zbog kadrovskih promjena mijenjala dva puta tokom iste godine, sa posebnim osvrtom na nadzor nad SDT-om.
Po Zakonu o državnom tužilaštvu Crne Gore, Vrhovno državno tužilaštvo, najmanje jedanput godišnje vrši analizu rada državnih tužilaštava, pa je jasno o kojem se zaostatku radi.
Prema podacima iz državnog tužilaštva, nadzor nad višim državnim tužilaštvima u Podgorici i Bijelom Polju, izvršen je u četvrtom kvartalu 2022. godine, dok je nadzor nad SDT-om i dalje u toku.
Podjećanja radi, prema Izvještaju o radu Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva iz 2022. godine, imamo informaciju da će se nadzor nad SDT-om vršiti za period od 2017,2018,2019, 2020. koji je započet još u decembru 2021. godine, a da će u nadzor ući i 2021. godina.
CEGAS će iz interesa i prava javnosti da zna iskoristiti pravo na žalbu koje će uputiti Agenciji za zštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama, vjerujući da se anonimizacijom dokumenta mogao dati odgovor na ove zahtjeve, kao i u ranijim periodima.
Podsjećamo da je u javnom, pa i svakom drugom interesu: reforma tužilaštva, unaprjeđenje pravnih procesa, izmjena zakonodavstva, jačanje institucionalne saradnje, odgovornost, unaprjeđenje obuka i edukacija kao i uloga civilnog društva, a sve to uz povećanje transparentnosti koje će nam svjedočiti o dobro sprovedenim reformama.
Istraživanje efekata primjene sporazuma o priznanja krivice nakon 13 godina aktivne primjene, koje su sproveli CIN CG i CEGAS od 2019. do 2022. godine, ukazuje na to da su se definisane prednosti sporazuma o priznanju krivice u značajnom broju slučajeva pretvorile u svoju suprotnost.
U periodu od 2010. godine do kraja 2021. godine, zaključeno je ukupno 2048 sporazuma o priznanju krivice, prema podacima iz izvještaja o radu Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva. Od 2010. godine do 2016. godine taj broj je bio značajno manji što je ukazivalo na nedovoljnu spremnost i interesovanje tužilaca, optuženih i njihovih branilaca da iniciraju pregovore o zaključivanju sporazuma o priznanju krivice.
Broj zaključenih sporazuma o priznanju krivice (2010-2022) prema podacima Tužilačkog savjeta
U periodu od 2010. do 2021. godine, ukupan broj zaključenih sporazuma u Specijalnom državnom tužilaštvu bio je 314, za 810 lica, od čega 6 pravnih, kada broj zaključenih sporazuma drastično opada. Imajući u vidu kontinuirane i precizne kritike Evropske komsije, kao i promjene u tužilačkoj organizaciji, posebno izbor novog Specijalnog državnog tužioca, može se zaključiti da su upravo ova dva elementa uticala na značajno smanjenje zaključenih sporazuma. Nijedan od zaključenih sporazuma nije zaključen na predlog SDT-a.
Sporazumi o priznanju krivice su bili široko korišćeni u slučajevima organizovanog kriminala koji su rezultirali zatvorskim kaznama, novčanim kaznama i oduzimanjem imovine, što su bile nesrazmjerno niske kazne s obzirom na težinu krivičnog djela. Kazne u kontekstu sporazuma o priznanju krivice kretale su se od 2 i po mjeseca do 3 godine i 8 mjeseci zatvora, a novčane kazne od 1 500 do 50 000 eura.
Neki od najkompleksnijih slučajeva, poput tzv. slučaja ’’Budva’’ su okončani primjenom ovog instituta. To što se mnogi takvi predmeti završavaju u ranoj fazi krivičnog postupka, može negativno uticati na izgradnju još uvijek nedovoljno razvijene sudske prakse u oblasti koruptivnih krivičnih djela, posebno u korelaciji sa malim brojem pravosnažnih osuđujućih presuda za krivična djela korupcije na koji je nedavno ukazala Evropska komisija.
Ključni izazovi u primjeni sporazuma o priznanju krivice
CEGAS apeluje na to da se ograniči mogućnost zaključenja sporazuma o priznanju krivice za određena krivična djela, kao što su trgovina ljudima, pranje novca, teško ubistvo, krivična djela protiv polne slobode, a naročito ukoliko je krivično djelo protiv polne slobode učinjeno na štetu maloljetnog lica.
Tužilački savjet i VDT treba da donesu smjernice o radnjama u postupku zaključenja sporazuma o priznanju krivice koji će na detaljan način urediti sprovođenje radnji tužilaca u ovom postupku. Smjernice treba prioritetno da riješe pitanja odmjeravanja kazne, koje ne mogu biti ispod zakonskog minimuma u ovim slučajevima.
Od velikog značaja je preispitivanje kaznene politike dosadašnjih sporazuma o priznanju krivice, posebno za krivična djela iz oblasti organizovanog kriminala i visoke korupcije, kako bi se obezbijedila ujednačenost kaznene politike na nivou suda.
Transparentnost pravosudnih organa se mora povećati na način što će se presude na osnovu sporazuma o priznanju krivice redovno i blagovremeno objavljivati na internet sajtu sudova i uložiti napore na poboljšanju internet portala sudova i državnih tužilaštava.
Karakteristike instituta sporazuma o priznanju krivice u pravosudnom sistemu Crne Gore
Različiti oblici konsenzualnih postupaka usmjerenih na ubrzanje kaznenog postupka i rasterećenje pravosudnog sistema od velikog broja predmeta razvili su se i postoje u brojnim evropskim kontinentalnim sistemima.
U Crnoj Gori je institut sporazuma o priznanju krivice uveden 2009. godine Zakonikom o krivičnom postupku, kao instrument koji omogućava okrivljenima da priznaju krivicu u zamjenu za potencijalne olakšavajuće okolnosti. Uspostavljen je kako bi se poboljšala efikasnost i brzina okončanja krivičnih postupaka, brže rješavanje predmeta i smanjenje troškova. Počeo se primjenjivati 2010. i prvobitnim rješenjem je mogao biti zaključen za sva krivična djela za koja je maksimalna zaprijećena kazna bila do 10 godina zatvora. Međutim, izmjenama iz 2015. godine proširen je krug krivičnih djela, te se sada može primijeniti na sva krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti, osim za djela terorizma i ratnih zločina.
Propisano je da sporazumom o priznanju krivice okrivljeni u potpunosti priznaje krivično djelo za koje se tereti, te se odriče prava na žalbu protiv odluke suda donesene na osnovu sporazuma o priznanju krivice kad je sud u potpunosti prihvatio sporazum. Zaključenje sporazuma o priznanju krivice mogu inicirati obje strane u postupku – okrivljeni, odnosno njegov branilac i državni tužilac koji postupa u predmetu. Državni tužilac pribjegava ovom institutu kako bi izbjegao kontradiktorni dokazni postupak i ulagao dodatne napore da dokaže krivicu, a u cilju efikasnosti postupka. Nadalje, interes tužilaštva je i dokazivanje krivice eventualno drugih saizvršilaca u kontradiktornom dokaznom postupku koji nijesu priznali krivično djelo, što im je olakšano ukoliko postoji priznanje jednog izvršioca krivičnog djela. Svakako, interes je i odbrane, odnosno okrivljenog, jer se ide do ublažavanja kazne ispod zakonskog minimuma. U smislu kaznene politike, nakon postignutog sporazuma, sankciju ne odmjerava sud shodno pravilima o individualizaciji kazne, već je stranke same ugovaraju. Priznanje krivičnog djela podrazumijeva priznanje svih navoda optužnice, te se stoga stepen krivice, okolnosti izvršenja djela i druge činjenice iz optužnice smatraju nespornim i ne podliježu daljem dokazivanju. Sud može odbiti sporazum ukoliko smatra da je predložena kazna zakonita, ali da je neprimjerena konkretnom slučaju, odnosno, da ne ispunjava svrhu zbog koje se izriče. Preduslovi koje je potrebno ispuniti da bi sud usvojio sporazum su definisani Zakonom o krivičnom postupku. Propisano je da će sud rješenjem usvojiti sporazum o priznanju krivice i donijeti odluku koja odgovara sadržini sporazuma, ako utvrdi:
da je okrivljeni svjesno i dobrovoljno priznao krivično djelo, odnosno krivična djela koja su predmet optužbe, da je priznanje u skladu sa dokazima sadržanim u spisima predmeta i da je isključena mogućnost priznanja okrivljenog u zabludi;
da je sporazum zaključen u skladu sa članom 301 Zakonika kojim se određuje predmet sporazuma;
da okrivljeni potpuno razumije posljedice zaključenog sporazuma, a naročito da se odriče prava na suđenje i prava na žalbu protiv odluke suda donesene na osnovu sporazuma;
da sporazumom nijesu povrijeđena prava oštećenog;
da je sporazum u skladu sa interesima pravičnosti, a sankcija odgovara svrsi izricanja krivičnih sankcija.
Primjena sporazuma o priznanju krivice u praksi
Primjena instituta sporazumnog priznanja krivice u stalnom je rastu, od uvođenja u pravni sistem Crne Gore, od 2010. godine. Nakon više od trinaest godina primjene, može se konstatovati da se ovaj vid skraćenog postupka sve češće primjenjuje u praksi crnogorskih pravosudnih organa.
U periodu od 2010. godine do kraja 2021. godine, zaključeno je ukupno 2048 sporazuma o priznanju krivice, prema podacima iz izvještaja o radu Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva. Od 2010. godine do 2016. godine taj broj je bio značajno manji što je ukazivalo na nedovoljnu spremnost i interesovanje tužilaca, optuženih i njihovih branilaca da iniciraju pregovore o zaključivanju sporazuma o priznanju krivice. U kasnijem periodu, broj zaključenih sporazuma se značajno uvećao, a u najvećem obimu sporazume su zaključivali tužioci Osnovnog državnog tužilaštva Podgorica, Vrhovnog državnog tužilaštva i Specijalnog državnog tužilaštva.
Slijedi uporedni pregled ukupnog broja zaključenih sporazuma o priznanju krivice po godinama, od 2010. godine do kraja 2021. godine, po podacima Tužilačkog savjeta, kao i po tužilaštvu za 2019., 2020. i 2021.
2010
3
2011
14
2012
24
2013
14
2014
15
2015
53
2016
167
2017
240
2018
298
2019
371
2020
559
2021
290
UKUPNO
2048
Tabela 1: Zaključeni sporazumi o priznanju krivice po godinama (2010 – 2022)
Grafik 1: Broj zaključenih sporazuma o priznanju krivice (2010-2022) prema podacima Tužilačkog savjeta
Državno tužilaštvo
2019
2020
2021
ODT Bar
2
4
7
ODT Berane
0
0
2
ODT Bijelo Polje
42
8
11
ODT Cetinje
10
2
15
ODT Herceg Novi
20
9
14
ODT Kolašin
1
0
2
ODT Kotor
6
10
1
ODT Nikšić
9
6
6
ODT Plav
0
0
0
ODT Pljevlja
1
0
0
ODT Podgorica
100
247
81
ODT Rožaje
11
1
0
ODT Ulcinj
6
2
6
VDT Bijelo Polje
3
7
12
VDT Podgorica
110
151
74
SDT
50
112
65
UKUPNO
371
559
296
Tabela 2: Pregled zaključenih sporazuma o priznanju krivice na osnovu Izvještaja Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva za 2019. 2020 i 2021. godinu
Analizom podataka iz godišnjih izvještaja Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva, uočeno je da postoji neujednačenost u pogledu načina izvještavanja od strane državnih tužilaštava, pa s tim u vezi dovodi se u pitanje relevantnost konačnog broja zaključenih sporazuma i lica. U izvještaju o radu Sudskog savjeta nema podataka o broju presuda na osnovu sporazuma o priznanju krivice na nivou svih sudova, zbog čega ti podaci neće biti obrađeni.
Podaci su takođe nedostupni i kada su u pitanju žalbe i imovinsko pravni zahtjevi u kojima su sudovi odlučivali u sklopu sporazuma.
U odnosu na najveći broj zaključenih sporazuma po tužilaštvu, podaci pokazuju da prednjače ODT Podgorica, ODT Bijelo Polje, VDT i SDT.
Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici U periodu od 2010. do 2013. godine, ODT Podgorica nije zaključivalo sporazume sa okrivljenima. Od 2014. do 2021. godine zaključeno je ukupno 650 sporazuma. Od ovog broja, na predlog branitelja zaključeno je 548, a na predlog tužioca 102 sporazuma. Od sporazuma koji su zaključeni na predlog tužioca, svi su zaključeni 2017. godine. Svih ostalih godina su svi sporazumi zaključeni isključivo na predlog branioca.
Osnovno državno tužilaštvo u Bijelom Polju Ukupan broj zaključenih sporazuma je 151 i svi sporazumi zaključeni su na predlog tužilaštva. Najviši broj zaključenih sporazuma po godini bio je 2018. i to 41, odnosno 2019. godine i to 45 sporazuma.
Više državno tužilaštvo u Podgorici Za period od 2010. do 2022. godine, VDT je zaključio 442 sporazuma o priznanju krivice. Svi sporazumi su zaključeni na predlog branioca okrivljenih lica, dok nije bilo predloga od strane tužilaštva. Isto tako, najveći broj sporazuma zaključen je 2019. i 2020. godine sa 112, odnosno 177 zaključenih sporazuma. Specijalno državno tužilaštvo U periodu od 2010. do 2021. godine, ukupan broj zaključenih sporazuma bio je 314, za 810 lica, od čega 6 pravnih, kada broj zaključenih sporazuma drastično opada. Imajući u vidu kontinuirane i precizne kritike Evropske komsije, kao i promjene u tužilačkoj organizaciji, posebno izbor novog Specijalnog državnog tužioca, može se zaključiti da su upravo ova dva elementa uticala na značajno smanjenje zaključenih sporazuma. Nijedan od zaključenih sporazuma nije zaključen na predlog SDT-a. Praksa pokazuje visoku zastupljenost sporazuma o priznanju krivice u radu SDT-a, kod krivičnih djela organizovanog kriminala i koruptivnih krivičnih djela.
SDT preduzima brojne aktivnosti na polju otkrivanja i procesuiranja počinioca krivičnih djela sa elementima korupcije i organizovanog kriminala. Prema raspoloživim podacima, sporazume o priznanju krivice najčešće su potpisivali predstavnici velike i srednje privrede, kao i lokalni funkcioneri, ali uz konfiskaciju nižih iznosa imovinske koristi u odnosu na visinu pretpostavljene koristi koju su kriminalne organizacije i njihovi članovi stekli kriminalnim aktivnostima, kao i uz izricanje nižih kazni od onih koje se, u pravilu, izriču u sudskom postupku. Na ovaj problem je ukazala i Evropska komisija u nedavno objavljenom Radnom dokumentu o stanju u poglavljima 23 i 24, u kojem je navedeno da kazne obezbijeđene kroz sporazume o priznanju krivice, podrazumijevaju nekoliko mjeseci zatvora i nekoliko hiljada eura novčane kazne.1 Tako su primjenom ovog instituta okončani neki od najkompleksnijih slučajeva, poput tzv. slučaja ’’Budva’’. To što se mnogi takvi predmeti završavaju u ranoj fazi krivičnog postupka, može negativno uticati na izgradnju još uvijek nedovoljno razvijene sudske prakse u oblasti koruptivnih krivičnih djela, posebno u korelaciji sa malim brojem pravosnažnih osuđujućih presuda za krivična djela korupcije na koji je nedavno ukazala Evropska komisija.2
Posmatrajući period od 2010. do 2021. godine, te broj zaključenih i od strane sudova prihvaćenih sporazuma o priznanju krivice, evidentno je da je broj sporazuma na nivou svihtužilaštava i sudova u konstantnom porastu. Svi osnovni sudovi, osim suda u Pljevljima, imaju zaključene sporazume o priznanju krivice.
1 Radni dokument Evropske komisije o stanju u poglavljima 23 i 24, novembar 2019. godine, op.cit. str. 7. 2 Ibid, str. 7.
Efekti i izazovi u primjeni Istraživanje efekata primjene sporazuma o priznanja krivice nakon 13 godina aktivne primjene, koje su sproveli CIN CG i CEGAS od 2019. do 2022. godine, ukazuje na to da su se definisane prednosti sporazuma o priznanju krivice u značajnom broju slučajeva pretvorile u svoju suprotnost.
Ključni izazovi u primjeni sporazuma o priznanju krivice vezani su za opseg krivičnih djela na koja se ovaj institut odnosi, kao i na pitanje kaznene politike. Nije postignut odgovarajući balans između učinjenih krivičnih djela i izrečenih sankcija. Transparentnost postupka je na izuzetno niskom nivou. Sporazumi nijesu dostupni na zvaničnim web stranicama nadležnih institucija. Dodatno, finansijski efekti sporazuma su prisutni, međutim rezultati u finansijskim istragama u slučajevima tzv. visoke korupcije ostali su izuzetno skromni i primjena instituta nije doprinijela unaprijeđenju.
Grafik 2: Ključni izazovi u primjeni sporazuma o priznanju krivice
Analiza zaključenih sporazuma o priznanju krivice za posmatrani period pokazuje da se sporazumi zaključuju za najteža krivična djela, kao što su trgovina ljudima, nasilje u porodici, pranje novca, teško ubistvo, krivična djela protiv polne slobode, čak i kada je krivično djelo protiv polne slobode učinjeno na štetu maloljetnog lica. Takođe, sporazumi se često zaključuju i za krivična djela organizovanog kriminala i visoke korupcije. Ove sporazume prati neadekvatna kaznena politika koja je u najvećem broju slučajeva ispod zakonskog minimuma. U postupku odmjeravanja kazne, sudovi su u velikom broju predmeta primjenjivali institut ublažavanja kazne i izricali kazne ispod zakonom propisanog minimuma. Dodatno, u praksi je primijećeno i da državni tužioci zaključuju sporazume sa licima koja su više puta osuđivana (neka lica čak i do 12 puta), dok su na drugoj strani sudovi takve sporazume prihvatali, čime je pravosudni sistem doveo u pitanje postizanje svrhe kažnjavanja. Nepredvidljive zakonske kazne izazov su za sve stranke u postupku. Nepostojanje preciznih smjernica od strane Tužilačkog savjeta o primjeni i preduslovima za zaključivanje sporazuma je značajan nedostatak koji uzrokuje većinu navedenih izazova u primjeni. Analiza je pokazala da ne postoje ni uputstva kod zaključivanja sporazuma o priznanju krivice za krivična djela organizovanog kriminala i visoke korupcije i pranja novca, kao ni kod naročito osjetljivih krivičnih dijela kod kojih postoje posebno osjetljive žrtve. U strukturi krivičnih sankcija dominiraju kazne, pri čemu su u značajnom dijelu primijećene kazne koje se izdržavaju u prostorijama za stanovanje.
Značajnu prepreku u prikupljanju podataka i analizi efekata primjene predstavlja činjenica da se presude na osnovu sporazuma o priznanju krivice ne objavljuju na internet sajtu sudova, a pokazalo se izazovnim prikupiti i statističke podatke o broju zaključenih sporazuma. Problem predstavlja i činjenica da se statistički podaci Tužilačkog i Sudskog savjeta razlikuju, kao i podaci dobijeni ZSPOI putem od strane tužilaštava.
Izvještaji Evropske komisije za Crnu Goru u odnosu na primjenu sporazuma o priznanju krivice
U izvještaju Evropske komisije za Crnu Goru iz 2020. godine navedeno je da Crna Gora treba da poboljša ostvarene rezultate na suzbijanju i sprječavanju korupcije, uključujući i nametanje djelotvornih sankcija i preduzimanje konkretnih mjera da se priznanje krivice ograniči na izuzetne slučajeve, kako bi se poboljšala transparentnost i kredibilitet odgovora pravosuđa na korupciju kroz više odvraćajuću i dosljedniju kaznenu politiku. U oblasti borbe protiv organizovanog kriminala Crna Gora je pozvana da preduzme konkretne mjere za ograničavanje primjene sporazuma o priznanju krivice na izuzetne slučajeve, kako bi se povećala transparentnost i kredibilitet pravosudnog odgovora na organizovani kriminal kroz više odvraćajuću i dosljedniju politiku sankcionisanja. Identične ocjene su ponovljene i u Izvještaju iz 2021. godine, da bi u posljednjem Izvještaju Evropske komisije (2022) bili notirani konkretniji problemi u vezi primjene instituta sporazuma o priznanju krivice: Korišćenje sporazuma o priznanju krivice mora se primjenjivati s krajnjom pažnjom, u prave svrhe i uz poštovanje svih potrebnih mjera zaštite. Pravna analiza troškova i koristi u interesu pravde treba da se sprovodi sistematski kada se koristi ovaj mehanizam. Ni u kom slučaju sankcije ne mogu biti ispod zakonskog minimuma. Da bi se poboljšala njegova djelotvorna upotreba, potrebno je izraditi smjernice za specijalizovane sudove i tužilaštva. Sporazumi o priznanju krivice i dalje su bili široko korišćeni u slučajevima organizovanog kriminala i rezultirali su zatvorskim kaznama, novčanim kaznama i oduzimanjem imovine, što su bile nesrazmjerno niske kazne s obzirom na težinu krivičnog djela. Kazne u kontekstu sporazuma o priznanju krivice kretale su se od 2 i po mjeseca do 3 godine i 8 mjeseci zatvora, a novčane kazne od 1 500 do 50 000 eura. Sporazume o priznanju krivice treba koristiti oprezno i treba ih regulisati primjenom smjernica za poboljšanje transparentnosti i kredibiliteta pravosudnog odgovora na organizovani kriminal, kao i za obezbjeđivanje odvraćajuće i dosljednije politike kažnjavanja. S tim u vezi, zaključeno je da Crna Gora tek treba da riješi neke sistemske nedostatke koji postoje horizontalno u sistemu krivičnog pravosuđa, uključujući način na koji sudovi postupaju po predmetima organizovanog kriminala, što će zahtijevati odvraćajuću politiku određivanja kazni i reviziju korišćenja sporazuma o priznanju krivice u slučajevima organizovanog i teškog kriminala.
ZAKLJUČCI I PREPORUKE
Zaključci Institut sporazuma o priznanju krivice ima sve veći uticaj na praksu pravosudnih institucija u Crnoj Gori, iz razloga koji su opravdano vezani za povećanje efikasnosti krivičnog postupka, brže rješavanje predmeta i smanjenje troškova, pod uslovom da je procedura sprovedena u skladu sa zakonom i da se kazne kreću u rasponu koji zakon određuje. Međutim, prednosti sporazuma o priznanju krivice su se u značajnom broju slučajeva pretvorile u svoju suprotnost, jer pravosudni organi nisu pronašli način za ograničenje upotrebe sporazuma za određena krivična djela, zaštitu interesa pravičnosti i prava oštećenih. Sporazumi o priznanju krivice se zaključuju za krivična djela koja, imajući u vidu način izvršenja i/ili posljedice, ne bi trebalo da budu predmet sporazuma ili bi trebalo da to bude rijetka praksa opravdana okolnostima svakog konkretnog slučaja.
Prema podacima iz godišnjih izvještaja o radu Tužilačkog savjeta, u periodu od 2010. godine primjećuje se kontinuirani rast zaključenih sporazuma o priznanju krivice sve do 2021. godine, kada broj zaključenih sporazuma drastično opada. Imajući u vidu kontinuirane i precizne kritike Evropske komsije, kao i promjene u tužilačkoj organizaciji, posebno izbor novog Specijalnog državnog tužioca, može se zaključiti da su upravo ova dva elementa uticala na značajno smanjenje zaključenih sporazuma. Iz dosadašnjeg dijela Izvještaja, i na osnovu prikupljenih i prikazanih podataka, se može zaključiti da su primarni izazovi u primjeni sporazuma o priznanju krivice vezani za opseg krivičnih djela na koja se ovaj institut odnosi, kao i na pitanje kaznene politike. Naime, sporazume o priznanju krivice ne bi trebalo zaključivati za teška krivična djela (poput organizovanog kriminala, visoke korupcije, trgovine drogom, oružjem i ljudima) što je moguće shodno važećem zakonodavstvu i čini visok procenat u ukupnom broju zaključenih sporazuma. Osim toga, Krivičnim zakonikom Crne Gore bi trebalo jasno propisati uslove za smanjenje kazne u određenim granicama u slučaju sporazuma o priznanju krivice, kako bi se postigla koherentnija kaznena politika. Indikativno je da se kao inicijatori zaključenja sporazuma o priznanju krivice u najvećem broju slučajeva javljaju okrivljeni i branioci. Posebno zabrinjava što u slučajevima VDT i SDT nijedan sporazum nije iniciran od strane tužilaštva.
U postupku odmjeravanja kazne, sudovi su velikom broju predmeta primjenjivali institut ublažavanja kazne i izricali kazne ispod zakonom propisanog minimuma, iako ZKP jasno propisuje da sporazum mora da bude u skladu sa interesima pravičnosti i da sankcija mora odgovorati svrsi zbog koje je izrečena.
Takođe, u praksi je primijećeno i da državni tužioci zaključuju sporazume sa licima koja su više puta osuđivana (neka lica čak i do 12 puta), dok su na drugoj strani, sudovi takve sporazume i prihvatali, čime je pravosudni sistem doveo u pitanje postizanje svrhe kažnjavanja iz čl. 32 KZ CG. Sudovi u visokom procentu potvrđuju sporazume. Praksa pokazuje da je uloga suda formalne prirode, dok sudovi rijetko provjeravaju da li su ispunjeni svi zakonom propisani uslovi za zaključenje sporazuma na strani osumnjičenog/optuženog. Transparentnost nije na zadovoljavajućem nivou i presude po zaključenim sporazumima nisu dostupne na internet adresi nadležnog suda.
Preporuke Ograničiti mogućnost zaključenja sporazuma o priznanju krivice za određena krivična djela, kao što su trgovina ljudima, pranje novca, teško ubistvo, krivična djela protiv polne slobode, a naročito ukoliko je krivično djelo protiv polne slobode učinjeno na štetu maloljetnog lica.
Tužilački savjet i VDT treba da donesu smjernice o radnjama u postupku zaključenja sporazuma o priznanju krivice koji će na detaljan način urediti sprovođenje radnji tužilaca u ovom postupku, čime će se uticati na otklanjanje nekonzistentne prakse kada je riječ o radnjama koje tužioci na nivou osnovnih državnih tužilaštava preduzimaju u procesu pregovora o zaključenju sporazuma o priznanju krivice. Smjernice treba prioritetno da riješe pitanja odmjeravanja kazne, koje ne mogu biti ispod zakonskog minimuma u ovim slučajevima. U predmetima organizovanog kriminala i visoke korupcije, neophodno je ograničiti primjenu sporazuma o priznanju krivice na izuzetne slučajeve. Ujednačiti metodologiju pripreme izvještaja državnih tužilaštava u vezi sa zaključenim sporazumima o priznanju krivice. Preispitati uzroke različitih podataka u izvještajima Tužilačkog i Sudskog savjeta, u dijelu ukupnog broja zaključenih sporazuma. Preispitati kaznenu politiku dosadašnjih sporazuma o priznanju krivice, posebno za krivična djela iz oblasti organizovanog kriminala i visoke korupcije, kako bi se obezbijedila ujednačenost kaznene politike na nivou suda. Unaprijediti transparentnost pravosudnih organa, na način što će se presude na osnovu sporazuma o priznanju krivice redovno i blagovremeno objavljivati na internet sajtu sudova i uložiti napore na poboljšanju internet portala sudova i državnih tužilaštava.
Avgust 2023. Istraživanje je podržala Ambasada Kraljevine Holandije u sklopu projekta “Istraživanje istraga”
Ako uzmemo u obzir da smo nezakoniti izbor vd VDT-a opet “ozakonili”, na šta nas je i u poslednjem izvještaju i upozorila Evropska komisija, onda je jasno da se kontinuitet netalasanja i nečinjenja nastavlja. Nasilno prekidanje disciplinskih postupaka, jednak način ocjenjivanja tužilaca i nesvrsishodnost postojanja brojnih komisija unutar Tužilačkog savjeta, uz izbor vd VDT-a na pravno upitan način, može biti jedan od karakteristika prethodnog vd stanja, koje se sada, već je izvjesno, nastavlja narednih 6 mjeseci.
Ohrabruje saznanje da je disciplinska tužiteljka, Nišavić, pokrenula žalbeni postupak protiv odluke Tužilačkog savjeta, kojom je odbijen optužni predlog protiv tužiteljke Lepe Medenice, gdje je i stručna i laička javnost uskraćena za saznanje istine, a o čemu je bilo puno riječi.
Nastavlja se, sada je i očigledno, jednaka saglasnost jednih nasuprot stavu predstavnika nevladinog sektora i Ministarstva pravde.
Na to koliko smo spremni za reformu jasno ukazuje činjenica da se i pravilo dobre prakse u dijelu raspisivanja javnog poziva za vd VDT-a prevazilazi, pod velom neophodnog kontinuiteta, koji nam ni u poslednjim primjerima nije dao potreban rezultat.
Činjenicom da je od ukupnog broja od 667 podnesenih pritužbi na rad državnih tužilaca i rukovodilaca u pogledu zakonitosti rada za poslednjih 7 godina svega 39 pritužbi proglašeno osnovanim, objektivnost ovakvog sistema funkcionisanja i u normativnom i u institucionalnom smislu dovodi se u pitanje, zaključio je CEGAS prilikom izlaganja ključnih nalaza na Okruglom stolu ”Dokle je stigla reforma tužilaštva”.
Taj trend se održava i u 2023. godini, pa je od januara do 30.juna 2023. godine od ukupnog broja od 70 pritužbi svega 6 bilo u cjelosti osnovano, a njih 3 djelimično osnovano.
Evropska komisija je više puta navodila da je potrebno revidirati disciplinski i etički okvir za tužioce, kako bi se pojačala objektivnost, proporcionalnost i djelotvornost. Analogno tome, jednako moramo pristupiti i samim pritužbama od strane fizičkih i pravnih lica a sve na račun rada državnih tužilaca u pogledu njihove zakonitosti rada, koje mahom sačinjavaju advokati, kao stručna lica, pa se i ovdje postavlja pitanje, kako je moguća tolika disproporcija, tj. neznatan broj osnovanih pritužbi u odnosu na podnesene.
CEGAS je mišljenja da Komisija koja je nadležna da odlučuje po pritužbama, kao i sami Tužilački savjet, u ovom dijelu moraju imati veće nadležnosti i mogućnosti tokom ovog postupka, kako bi sa sigurnošću mogli donositi objektivne odluke.
CEGAS smatra da je u dijelu povećanja transparentnosti rada Tužilačkog savjeta jako važno sve pritužbe sa odlukama Tužilačkog savjeta nakon anonimizacije okačiti na zvanični sajt ovog tijela.
Podsjećamo da se tokom cjelokupnog postupka prilikom donošenja odluka po pritužbi nikada nije pozvao ni jedan pomenuti tužilac na razgovor od strane pomenute Komisije i Tužilačkog savjeta
Na Okruglom stolu ”Dokle je stigla reforma tužilaštva” CEGAS je objavio podatak da je od 2016. do kraja izvještajne 2022.godine, rad Komisije za Etički kodeks bilježio od 2 do 4 predloga za utvrdjivanje povrede načela Etičkog kodeksa, sa razlikom za 2019., kada taj broj iznosi 12 predloga. Uzevši u obzir to da je od 44 podnesena predloga, u periodu od 7 godina (2016-2022.), u samo 6 slučajeva utvrdjena povreda načela Etičkog kodeksa, postavlja se pitanje svrsishodnosti ove Komisije.
Evropska komisija ukazuje na ograničen bilans ostvarenih rezultata u ovom dijelu, i navodi nužnost regilisanja kroz posebna zakonska rješenja. Zakon o državnom tužilaštvu ne propisuje da kršenje Kodeksa predstavlja disciplinski prekršaj i ne utiče na napredovanje tužilaca, takodje, postojanje pravnog lijeka protiv jedne ovakve odluke nije predviđen zakonskim rješenjem.
CEGAS poručuje da princip utvrđenog kršenja pravila načela Etičkog kodeksa mora imati sagledivu posledicu. On mora imati uticaj sa vođenjem disciplinskog postupka kao i načinom ocjenjivanja tužilaca i rukovodilaca državnih tužilaštava.
CEGAS smatra da mora postojati pravni lijek protiv odluke Komisije o utvrdjenoj povredi pravili Etičkog postupka sa zakonskim uporištem.
CEGAS je na Okruglom stolu ”Dokle je stigla reforma tužilaštva” među ključnim nalazima projekta ”Istraživanje istraga” objavio podatak da je od ukupnog broja podnesenih predloga za utvrđivanje disciplinske odgovornosti državnih tužilaca (svega 20) utvrđeno 10 disciplinskih odgovornosti, u periodu od 2016-2022. godine, i zaključio da način vođenja disciplinskih postupaka i utvrđivanje odgovornosti ne vode svrsi.
Cijeneći po broju podnesenih prijava i izrečenih kazni, sistem utvrđivanja disciplinske odgovornosti državnih tužilaca za disciplinske prekršaje u vezi sa vršenjem tužilačke funkcije nije funkcionalan.
CEGAS poziva da ponovo razmotrimo preporuku Venecijanske komisije da na poziciju disciplinskog tužioca bude izabrana osoba van tužilaštva, čime bi se povećao demokratski legitimitet i kredibilitet utvrđivanja disciplinske odgovornosti.
